Obožavam blagdanske dane. Što se godina više približava kraju kao da postajemo sve bolji. Prosinac je mjesec u kojem imamo najviše vremena za najmilije, razumijevanja za bespomoćne i zaključka za razmišljanje. Analizirajući godinu iza nas i težeći ka životnom skladu i ravnoteži, zatečeni smo činjenicom kako smo u mnogo čemu zahtjevnom nadmašili svoja okruženja, ali ne i same sebe u svojim nastojanjima ka vlastitoj skromnosti.
U paradoksu našeg vremena imamo veće zgrade, ali kraće vidike, šire putove, ali uža gledišta. Trošimo više, ali imamo manje. Imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja, ali manje rasuđivanja, više stručnjaka, ali ipak višak problema, više medicinskih dostignuća, ali manje zdravlja.
Pijemo previše, jedemo prečesto, pušimo previše, trošimo nesmotreno, a smijemo se premalo i vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo umorni prerano, čitamo premalo, gledamo previše TV sapunica i molimo se prerijetko. Sve je više onih koji tvrde da je Gospodin s njima, a premalo onih koji su s njim.
Ustostručili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrijednosti. Govorimo previše, slušamo premalo, volimo prerijetko i mrzimo prečesto, olako gubimo prijatelje i lako stječemo neprijatelje. Naučili smo kako preživjeti , ali ne i kako živjeti. Životu smo dodali godine, ali ne i život godinama. Pronašli smo put do drugih planeta i natrag, ali ne i do svog susjeda. Osvojili smo vanjski prostor, ali ne i unutrašnje ozračje. Ostvarili smo velike, ali ne i bolje stvari. Oplemenili smo zrak, ali zagadili atmosferu. Nadjačali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Pišemo više, ali učimo manje. Znamo žuriti, ali ne i čekati. Proizvodimo mnoštvo računala koja prenose bezbroj informacija, ali komuniciramo sve manje i manje. Živimo u vremenu brze hrane i sporog razmišljanja, velikih ljudi, loših karaktera i sitnih duša, dobrih ljudi i zločestih djela. Naši su dani velikih populacija, a premalo potomstva, puno obitelji, ali više razvoda, dviju plaća, luksuznih kuća, ali uništenih domova. U vremenu smo last minute putovanja, jednokratnih pelena, jednodnevnih predstava za zaborav i moralnosti koja se može odbaciti.
U vijeme kapitalističkog imperijalizma puno je toga u izlogu, a ništa u skladištu. Vrijeme je kada nam tehnologija može donijeti ovaj tekst u bilo kojem obliku ili formatu i vrijeme kada možete odabrati hoćete li ga s nekim podijeliti ili samo pročitati i zaboraviti.
I ako ste u ovogodišnjim mjesecima nešto propustili nemojte to učiniti i s predstojećim blagdanima. Okrenite se svojoj duhovnoj stvarnosti jer Božić je vrijeme za provesti ga sa svojim obiteljima, prijateljima i znancima, jer oni neće biti tu zauvijek. Recite im poneku ljubaznu riječ, otvorite srce, pogotovu onima koji vas gledaju sa strahopoštovanjem, jer će te male osobe uskoro odrasti i otići. Pokažite dušu, priznajte pogreške, oprostite svojim neprijateljima i priznajte da je više zapravo manje, a veličina u skromnosti. I bez obzira na sve, u vrijeme pred vama krenite punim jedrima i ispočetka jer i put oko svijeta započinje prvim korakom.
(Prijatelj Dario Smojver je ovaj tekst objavio u reviji Metropolitan, sada ga poklanja posjetiteljima ovih stranica)
