U Donjem Prilišću, izvan naselja, uza staro mjesno groblje, izgrađena je od kamena kapela Svetog Leonarda kao jednobrodna crkva s trostranim zaključkom i zvonikom ispred glavnog pročelja te, sakristijom.
Takvo obl
ikovanje prilikom gradnje crkve preuzeto je od drvenih kapelica i kako nas izvješćuje dr. Anđela Horvat u Vizitacijama za 1771. godinu, kapela je "ab immemorabile erecta" te pripada krugu ranorenesansnih sakralnih građevina našega kraja, premda se prvi puta spominje 1580. godine.
U vrijeme gradnje potpadala je pod župu u Novigradu na Dobri a sagrađena je na zemljištu obitelji Zrinski, po svoj prilici u razdoblju kada je još bilo aktualno četovanje Turaka. Kult Svetog Leonarda, koji je zaštitnik zarobljenika i utamničenika, nije rijedak u karlovačkom kraju i ukazuje na težak položaj domaćega življa, kada su turske čete tjerale narod s domaćega ognjišta i odvodile ga u zarobljeništvo.
Kapela je 1688. godine već bila zidana, sa svođenim svetištem, lađom pod tabulatom, a ispred pročelja imala je predvorje (lopicu) i preslicu za zvona. Pod je bio pokriven daskama. Građena je pod utjecajem goransko-primorskih sakralnih objekata čije primjere još uvijek možemo naći sjevernije na Žumberku.
Premda je bila trošna već 1686. godine, nije se popravljala sve do pred kraj 19. stoljeća, kada je kapela prilikom jednoga nevremena ostala bez krova i kada se srušilo predvorje, te se župnik preko katolič-koga lista obratio za pomoć u njezinoj obnovi. U vrijeme gradnje župne crkve obnavlja se kapela Svetoga Leonarda i tom je prilikom tabulat u lađi zamijenjen bačvastim svodom, preslica je uklonjena, a umjesto predvorja pred pročeljem izgrađen je zvonik pod piramidalnim krovom. Uz svetište prislonjena je sakristija, a cjelokupno zdanje prekriveno je limom. Premda se u pogledu na svetište otkriva ranija gradnja, posljednjim izmjenama kapela je izgubila prvotni izgled.
Od inventara kapele izdvaja se glavni oltar Svetoga Leonarda, komponiran plošno i simetrično. Sastoji se od podnožja srednjega glavnoga dijela i atike, a sve je horizontalno raščlanjeno profiliranim vijencima i vertikalno, ukrasnim oblim stupićima, ukrašenim plošnim reljefom. Između stupića su niše sa skulpturama.
Arhitektonika tih oltara je mirna, oblikovana u duhu renesanse i bogata ukrasima (vitica, glavica, genija i slično) svojstvenim baroknom duhu. Na tu je pojavu najvjerojatnije utjecala blizina Slovenije, ali njihova brojnost obrada takovih oltara s primjesama rustifikacije "daje pravo da nagađamo o domaćim radionicama koje su ih radile". Oltar je u kapeli 1682. godine dala podići bratovština Svetoga Leonarda, kako je zapisano na predeli.
Dva anđela lučonoše istovjetnog oblika kao i kipovi na glavnom oltaru, ali u vrlo lošem stanju, bili su izloženi još 1979. godine. u kuriji župnoga dvora na Dubovcu u sklopu Odjela dijecezanskoga muzeja. Jedan je anđeo u cijelosti obnovljen i pozlaćen (u Zavodu za restauriranje umjetnina u Zagrebu) i biti će izložen u povodu 900. obljetnice zagrebačke biskupije.
Kao kulturno-umjetnička vrijednost (Naredbom Ministarstva kulture i prosvjete) cjelokupni je oltar demontiran i pohranjen u odgovarajuće spremište zbog neposrednih opasnosti od ratnih raza-ranja. Po prestanku ratnih opasnosti i nakon saniranja i restauriranja cjelokupnoga zdanja, glavni oltar biti će ponovno vraćen na mjesto.
Od inventara kapele dr. Anđela Horvat navodi da je kapela imala dva zvona (na što ukazuje preslica) i to da je 1600. godine postojalo zvono kojega je izradio F. Eisenberg iz Ljubljane, a 1639. godine da je ljevač zvona bio M. Remmer. Od inventara kapele navodim raspelo s izrazito lepršavo oblikovanom prizmom i ekspresijskim korpusom karakterističnim za oblikovanje visokog baroka.Dva bočna oltara (Sveti Antun Opat i Sveti Nikola) s visokim podnožjima vertikalnom plitkom raščlambom, te kipovima, ukazuju na eklektičko oblikovanje likova, i kako nas izvješćuje župnik Dijaneš, rad su Tirolskoga kipara Franca Schmalza iz 1911 godine. Zbog neposredne ratne opasnosti i oni su privremeno premješteni u župnu crkvu Svete Magdalene.
Iz knjige Prilišće - Kupa, ljudi i tri sela - prof., Marinka Mužar: Spomenici sakralne kulture
Leonard, sveti, opat (lat. Leonardus; slov. Lenart). Premda povijesna ličnost, životopis mu je isprepleten legendama. Mladost je proveo na dvoru kralja Klodviga, te zajedno s njim primio krštenje od sv. Remigija, a malo zatim povukao se u samoću. Pošto je jednom za vrijeme lova, kraljicu Klotildu molitvom oslobodio porođajnih muka, kralj mu je darovao jednu šumu u Noblacu, gdje je sagradio samostan za sebe i braću. Iako je živio u pustinji, kralj ga je često pitao za savjet, te mu je dao punomoć da može oslobađati zatvorenike. Umro je oko 560-te godine.
Blagdan mu je 6. studenog. Kult mu se ubrzo raširio po Europi. Prikazuje se u opatskoj odjeći, s mitrom i opatskim štapom. Atribut su mu okovi, lanci, a do nogu uznik što kleći. Zaštitnik je zatvorenika, kovača i porodilja, a zazivaju ga i protiv mrazeva i bolesti konja (ex voto: konjska potkova).
Iz knjige Prilišće - Kupa, ljudi i tri sela - Anđelko Badurina: Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva