Prošlost Prilišća
Kako bismo se podsjetili na neke stare zapise, kako bismo oživjeli predaju i kako sve to ne bismo prepustili zaboravu, vratimo se u godinu 1544. kad su posjedi knezova Zrinskih i Frankopana na stalnom udaru Turaka koji za sobom ostavljaju pustoš. Štete su velike, a starog žiteljstva ima sve manje.
Lijepe krajeve oko Ozlja, preko Ribnika i Novigrada, do Bosiljeva zadesila je ista nevolja. Ovi krajevi ispresjecani rijekama bili su pogodni za život još u rimsko i ilirsko doba (predpovijesni nalazi kod Bosiljeva i na Glavici ostaci rimske ceste kod Modrušpotoka), a sada stanovništvo mora "zamijeniti plug i motiku sa sabljom i puškom i vječno stražariti". Mnogo stanovništva je izginulo, mnogo u sužanjstvo odvedeno, a mnogi spas potražiše na drugoj strani Kupe i dalje, do Gradišća, ostavljajući dom i zemlju koju su do tada obrađivali. Stotine je slogova orane zemlje između Lujzijane i Karoline kod Prilišća i Vukove Gorice ostavljeno na ugaru, a tragovi se vide i danas.
Pred Turcima preko Kupe prebjegli stanovnici osnovali su i selo Žuniće. Međutim, ni Kupa nije bila dovoljna zapreka Turčinu pa je valjalo i na lijevoj obali rijeke, od Žunića do Vinice, podignuti kamene zidove-utvrde (1584. godine).
Seobe stanovništva u ta nesretna vremena česte su i velike, a kreću se od istoka prema zapadu, od juga prema sjeveru Hrvatske u traženju novih obitavališta. Tako su učinili i vlasnici grada Rmnja (današnji Martin Brod) u gornjem toku rijeke Une gdje u nju utječe Unac, kao i žitelji Muškovaca kod Orlove (danas Obrovac) pod Velebitom.
Seleći se na zapad, zaustavili su se na praznim posjedima Zrinskih u "Prilisju i Rozopanjku" pored rijeke Kupe, u prelijepom kraju koji ih je podsjećao na Unu i Zrmanju koju su morali napustiti. Bilo je to vjerojatno oko 1538. godine. Njihov dolazak dobro je došao ovdašnjoj vlasteli da ovim doseljenicima ponovo napući opustjele predjele, kao i da ih koristi za obranu od Turaka.
Stoga listinom od 25. lipnja već spomenute 1544. godine knezovi Nikola (Miklouš) Zrinski, tada ban hrvatski i kasnije slavni sigetski junak (poginuo 1566), i Stjepan (Štefan) Frankopan Ozaljski primaju u svoju zaštitu doseljenike u Prilišće i Rosopajnik, odredivši im njihove dužnosti "da imaju od naših zemal služiti kad i kamo koji budu od nas zapovid imali, da imaju na četu i put poiti, i ako bi kada oteli poiti, da im mi imamo brašne dati i ča koli na putu dobudu, sužan, koni, marhe male i velike, da imaju nam od vsega dobitka polovicu dati, i tulikoje ako bi kada pošli na put ob svoem brašni, da nam imaju ob vsega dobitka mala i velika treti del dati". Nadalje morali su podavati desetinu od janjaca i pčela, a od ostalih podavanja bili su oprošteni, ali su još osim četovanja na Turke morali stražariti u gradu, nositi na konju pisma i o Tijelovu davati vojničke počasti. (Po R. Lopašiću: "Oko Kupe i Korane").
Tako su Prilišćani zajedno s Rosopajničanima postali zavisni slobodnjaci grada Ribnika. U spomenutoj listini poimence su nabrojeni, a od 1671. godine pa do ukidanje feudalizma 1848. priliški slobodnjaci potpadaju pod grad Ozalj.
(Iz knjige: Prilišće-Kupa, ljudi i tri sela; Jurica Bestić i Josip Volović)