Miko Šubašić (1836.-1890.)
U knjizi umrlih župe Prilišće župnik Josip Kanjuh pripomenuo je : "Bijaše veliki dobrotvor sirotinje ciele ove okolice".
Kuća broj l0 u Vukovoj Gorici, nekadašnja "harmica"gostionica s konačištem na Lujzijani, kupljena od dioničkog društva Lujzinske ceste 1876. godine, perano je ostala bez gospodara, koji je umro 30. listopada 1890. godine.
Marljivi seljak izrastao je u većeg posjednika i poduzetnika u ovome kraju. Nije bez razloga što je Miku za ondašnje veće građevinske pothvate, podizanje ili rekonstrukciju mostova, na preporuku Petra Strohala, osobno tražio karlovački podžupan Stjepan Kovačević. Građevinski inženjer Petar Strohal, otac Rudolfov, i Miko Šubašić rade zajedno na obnavljanju mostova u Stativama (1881.), Pribanjcima (Vinici, 1884./85.) i onom preko Dobre u Lešću (1885.), sa 150-200 klesara, zidara i drugih radnika.
Blaž Lorković (1839.-1892.)
Blaž Lorković rodio se 29. siječnja 1839. godine u Jarčem Polju. Pučku školu polazio je u Novigradu. Ujak Pavao Draganjac pomagao mu je da nastaviti studij, prvo u Varaždinu, zatim u Zagrebu. Tu je u kratkom roku s velikim naporom svladao njemački jezik. Kao za naknadu, unatoč apsolutizmu, razvio je silno zanimanje za hrvatsku knjigu. Već sa 17 godina postaje urednikom časopisa "Smilje". Godine 1857. upisao se na Nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu. Klerikat mu nije godio, ali to je bio jedini put kojim je mogao nastaviti studij.
Povodom osnutka Južnoslavenske akademije (1860. godine), oduševljava se s biskupom Strossmayerom čijih će se ideja držati. Godine 1861. izlaze njegovi prvi književni radovi u "Naše gore listu". Zbog zabrane pisanja koja je uslijedila zbog podržavanja Strossmayera, napušta sjemenište (17. veljače 1862. godine) i započinje studij prava. Uz knjževni i urednički rad (članci o Proudhonu, Lincolnu, Danteu) objavljuje i prve etnografske studije o svom rodnom kraju. Opisuje običaje, narodnu nošnju itd... Unatoč novčanim teškoćama, nastavlja studij prava u Grazu; 1871. godine biva promoviran. Neposredno nakon toga prihvaća, nakon početnog kolebanja, mjesto nastavnika političke ekonomije na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu, a dvije godine kasnije već je profesor "narodne ekonomije, financijske znanosti, te upravne i ustavne politike" na novoosnovanom hrvatskom sveučilištu.
Od početka profesorske djelatnosti član je raznih sveučilišnih odbora, među ostalim predsjednik je "historičkog državnog ispita", u dva navrata bio je dekan pravoslovije i državoslovnog fakulteta, a 1883./84. godine rektor sveučilišta grada Zagreba. S te je časti privremeno uklonjen jer se suprostavljao zakonu za kažnjavanjem sveučilištaraca- političkih djelatnika.
Zaslužan je za promicanje svih grana gospodarstva u Hrvatskoj, za osnutak Kulturnog vijeća, član je Zemaljskog statističkog vijeća, u upravnom je odboru Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i predsjednik odjela za gospodarsku nastavu. Od 1879. godine u književnom je odboru Matice hrvatske. Utemeljitelj je pravničkog društva i urednik njegova časopisa "Mjesečnik". Sve te funkcije obavlja bez naknade. Od 1875. do 1978. godine, kao"narodnjak", zastupnik je ludbreškog kotara u Hrvatskom saboru.
Među djelima treba spomenuti pripovjesti (s tematskim težištem na vjernosti), psihološki roman "Ispovijest" koji suvremena kritika (D.Jelčić) visoko cijeni, i popularno-stručna djela poput "Razgovora o narodnom gospodarstvu" (MH, 1880). i "Žena u kući i društvu" (MH, 1889). Pisao je u "Prozoru" i "Obzoru". Njegovo pero bilo je izljev njegove plemenite duše i njegovih patriotskih misli i osjećaja, vazda je bio spreman služiti svetoj stvari domovine, svemu što je lijepo, dobro i uzvišeno.
Umro je u najsnažnijoj dobi, 17. veljače 1892. godine.
Ignjat Neralić, župnik (18 .-1893.)
Ferdo pl. Špišić od Japre, novigradski vlastelin predložio je za novog kapelana župe u Novigradu Ignjata Neralića, koji u mjesto dolazi 1852. godine. Vrstan na svojoj dužnosti, Ignjat (Vatroslav, Ognjoslav) već naredne, 1853. godine postaje župnikom u Novome Gradu. Ovdje ostaje sve do 31. listopada 1876. godine.
Njegovom zaslugom građena je crkva Sv. Marije Magdalene. Na sam dan Svih Svetih prešao je u Prilišće, na svojim trudom utemeljenu župu. Na župi u Prilišću umirovljen je 1884. godine. Umro je u Zagrebu 18. listopada 1893. godine kao oltarist župe Sv. Marka.
Dr. Josip Volović (1858.-1942.)
Doktor bogoslovije i filozofije, Josip Volović je, ne samo na našem terenu, uz Kolonića, Palmovića i Lorkovića uvažena ličnost crkvenog života.
Djeluje u Zagrebu na razmeđu dvaju stoljeća. Diploma iz Rima, gdje je i zaređen 1886. godine, osigurala mu je ključno mjesto i upliv u duhovnom življenju Zagreba, mada ga je imao i prije svog navršenog dvadesetog ljeta. Već godine 1875. učitelj je (preceptor) u zagrebačkom Trnju. Brzo se uzdiže u crkvenoj hijerarhiji i visoko kotira na mnogim dužnostima i počastima.
Duhovnik je u Nadbiskupskom sjemeništu od 1896. godine, izvanredni, pa redovni profesor Starog zavjeta i židovskog jezika na Bogoslovnom fakultetu i rektor univerziteta. Preuzima dužnost kanonika Zagrebačke prvostolne crkve (1910. godine) i predsjednik je Ženidbenog suda. Od 1890. do 1895. godine urednik je Katoličkog lista.
Visoko mu je priznanje objava stručnog udžbenika pod nazivom "Povijesna kritička introdukcija u svete knjige Starog Zavjeta", godine 1913. Iza toga pripremio je drugu knjigu: "Principi teološkog morala", oko 1929. godine.
Češće posjećuje svoje rodno Prilišće i materijalno ga pomaže, posebno crkvu, Dobrovoljno vatrogasno društvo i duhovni život. Nesebično pomaže školovanje djece svojih sestara i brata.
Nikola Šubašić (1883.-1926.)
Tko radi s narodom može biti pogažen ili, ako pogodi njegovo bilo, uzdignut do čelnika. Ovo drugo zadesilo je Nikolu (Josipovog) Šubašića iz Vukove Gorice broj 56. Već poznat i priznat kao starješina Hrvatskog sokola, dolazi do časti načelnika upravne općine Netretić 1925. godine, "kamo ga je postavilo općinsko vijeće u znak priznanja i poštivanja.." Na toj dužnosti bio je samo godinu dana, pred smrt.
Dr. Ivan Šubašić (1892.-1955.)
Rođen je u Vukovoj Gorici 28. svibnja 1892. godine, pučku školu polazio u Prilišću, a niže razrede realne gimnazije u Karlovcu. Dvije godine studira bogosloviju i napušta je, da bi u Zagrebu upisao studij prava. Još u toku studija zatiče ga prvi svjetski rat u kojega biva uvučen. Obišao je značajnije bojišnice (srpsku, rusku i solunsku).
Pravo završava tek iza rata, na kojem i doktorira. Kao doktor prava radi u Udruženju transportnih poduzeća i kod zagrebačkog suda, da bi 1924. godine u Vrbovskom, kotar Delnice, otvorio odvjetničku kancelariju. Tu se uključuje u rad Hrvatske seljačke stranke (HSS-a). Odande češće svraća kući, radi u Hrvatskom sokolu i dolazi na mjesto predsjednika Sokola.
U rodnome mjestu, na privatnom posjedu u Vukovoj Gorici, izvan oka javnosti, Šubašić s, također odvjetnikom i kumom Ivanove kćerke, Vlatkom Mačekom i političarem Stjepanom Radićem usuglašuje stavove o aktivnostima na hrvatskoj i jugoslavenskoj sceni. Prilikom izbora 1935. godine, a to se opetovalo i 1938. godine, izabran je za poslanika jugoslavenske skupštine. Od 1939. godine ban je Banovine Hrvatske. Što je vrijeme više odmicalo, sve je više shvaćao da je njegovo geslo"slobodan hrvatski narod i slobodna Hrvatska u velikoj i moćnoj zajednici Jugoslaviji" - velika utopija. Dr. Šubašić ima udjela i u koncipiranju sporazuma Cvetković-Maček.
Iako tvrdi oponent monarhističke struje, a sve pod utjecajem saveznika, Šubašić kao predsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade (to je od 1. lipnja 1944.), 16. lipnja 1944. godine potpisuje na Visu povijesni sporazum. Njime je sačuvan kontinuitet, veza staroga s novim. Šubašić i Tito na čelu NKOJ-a dogovaraju i utemeljuju novo rukovodstvo zemlje, privremenu vladu DFJ. Iako stidljivo, sporazum je predviđao i djelovanje višestranačja, te jugoslavensku sutrašnjicu. Ispred vlade DFJ Šubašić je imenovan ministrom vanjskih poslova. Što se više uspinjao po društvenoj ljestvici, zapažao je da je politička stvarnost krenula suprotnim smjerom i da je i Hrvatska sve dalje od demokracije, a najmanje da će glede svoje kulturne, povijesne i nacionalne posebnosti ishoditi zasebnost u takvoj Jugoslaviji.
Nezadovoljan svime, podnosi ostavku i vraća se u Vukovu Goricu. Tu mu je konfiscirana imovina, da bi se opet seljakao u Zagreb, najviše u nemilost. Hrvatska i hrvatski narod bili su mu životna preokupacija. Puno toga je poduzeo kako bi Hrvatska sačuvala svoju posebnost i u pogodnom trenutku stekla svoju državnost. Njegova stremljenja obistinila su se tek 35 godina iza njegove smrti.
Aleksandar Salinger (1893.-1970.)
Učitelj je u Prilišću od ljeta 1923. godine, pa do travnja 1940. godine. Vodio je upravu škole, bio orguljaš u župnoj crkvi, a u mjestu animator narodnog i kulturno-prosvjetnog života.
Godine 1925. uz podršku domaćih obrtnika osniva tamburaško i prosvjetno društvo "Zora". Iza osnivanja DVD-a Prilišće, a za to ima zaslugu suosnivača, "Zoru" uklapa u sastav DVD-a. Naknadno se ova sekcija ojačava dramskom ("diletantskom", 1936. godine) i višeglasnim pjevačkim zborom (1938. godine), koji je vodio osobno. Uz to, drži mještanima poučna predavanja i uz vanjske suradnike, upućuje žitelje u higijenu življenja, posuđuje im knjige iz školske knjižnice, organizira tečajeve (tako 1938. godine poljoprivredno-domaćinski) i drugo.
U prilog tome da u razredu radi pri vrhu s onovremenim nastavnim zahtjevima govori rješenje školskih vlasti o određivanju škole Prilišće pokusnom. Valjalo je valorizirati novi nastavni plan i program koji je Kraljevina Jugoslavija propisala 1933. godine. Aleksandar je sa suprugom Štefanijom izrekao svoj nalaz.
Značajno je prisutan i u radu "Seljačke sloge". Umro je u travnju 1970. godine u svojstvu predsjednika Udruženja umirovljenika i invalida rada Karlovca, a pokopan je u Jastrebarskom.
Leonard Bendeković (1906.-1944.)
Za svoje vrijeme napredna ličnost i kvalitetan učitelj priliškog porijekla. Najmanje je radio u svom rodnom mjestu, tu i tamo za prekida u nastavi od siječnja do rujna 1943. godine.
Učiteljsku školu završava u Karlovcu 1927. godine. Radom na školi započinje u tada netretićkom Marindolu i to bez naknade. Iza toga nižu se radna mjesta po školama u Bojni kod Gline, Gradusi kod Petrinje, Netretićkom Završju (početkom 1928.-1929.) Neko vrijeme radi na Seljačkom narodnom sveučilištu u Zagrebu, a iza 1934. godine u Mahičnu, Ladvenjku i kroz rat u Krašiću. Od godine 1944. sa suprugom Barbarom, rođenom Božić, radi kao napredni učitelj u Kuniću.
Stradao je 1944. godine, ne zna se pouzdano da li u Jasenovcu ili Lepoglavi.
Ivan Volović (1909.-1998.)
Rođen u Prilišću, a nakon završene pučke škole odlazi u Zagreb učiti mesarski zanat, uz koji se bavi hrvanjem i postiže izuzetno visoke rezultate.
Godine 1932. prvak je države u hrvanju grčko-rimskim stilom u srednjoj kategoriji.
Uspješan i poduzetan u poslu, postaje ugledan zagrebački mesarski obrtnik. Nakon rata i konfisciranja dviju mesarskih radnji, privremeno radi kao taksist, da bi se opet uspješno vratio svom zanatu.