O odjeći, materijalu, krojenju i šivanju saznajemo usmenom predajom. Iz tih predaja može se zaključiti da postoje stari - stariji način odijevanja i noviji, koji se mijenjao koncem stoljeća. Uzroci su bili poznati: odlasci u Ameriku ili na rad u Njemačku, tzv. "Prajzari".
U Prilišću se sijala konoplja i manje lan. Ona je bila glavni izvor platna i platnene odjeće. Žene su je marljivo obrađivale i mogle osigurati dosta platna za brojne ukućane, potrebe kućanstva i odvajati balice za "dotu" ženskoj djeci. Odlika platna bila je čistoća i bjelina, jer je Prilišće bilo bogato vodom i prilazima vodi.
"Ruha i kruha ", za kuću je značilo blagostanje.
Razlikovala se muška i ženska odjeća. Ženska se dugo održavala dok je muška zadržala samo košulju i kopice. Omataju ih u obojke i obuvaju u kožne opanke. Hlače su nosili kupovne, od sukna ili hlačevine. Dalja sjećanja znaju za gaće i gege. Djeca su se većinom oblačila jednako, u stomanju: koju su nosili do polaska u školu. Ženska bi djeca tada dobila kikljicu, a muška gaće koje su nosili do vojske.
Ženska odjeća sastojala se od zastora i opleća. Zastor se sastojao od kiklje i zastora. Kiklja se šila u četiri pole. tj. četri širine platna. U pasu se slaže u nabore, kasnije falde. Nabori počinju otraga na sredini: prva dva okrenuti jedan prema drugome i onda redom, sa svake strane prema naprijed, do bokova Tako se utroše sve četiri pole. Na trbuhu ostaje ravno, a i da se može obući, ostavlja se rasporak.
Nabori se opšiju opšavom širine dva prsta, na koje se prišivaju vezi: uske, dugačke trake platna kojima se zateže struk i vežu kiklje. Kiklja se mora čvrsto stegnuti, rasporak zametnuti, da bi žena bila jača u pasu za dizanje tereta: naćve prateži (mokrog rublja), vuhača vode (na Kupi, zdencu ili lokvi), a i muških poslova: u šumi, namitanje voza - krme, snoplja, zdivanje stoga, namitanje gnoja. Na rubu se kiklja širila. A rub, donji dio, rubio se široko, pedanj i roguš - oko polovice dužine kiklje. Rub se prišiva štepkom. Na platnu se izvuče jedna žica i preko dvije ubada se rub kiklje okolovrć (okolo naokolo), zatim još jedanput, pa još. To je štepka. A sa štepkoma kiklja je proštepana kiklja. Šteplje se koncem u boji, pa su proštepane kiklje sa žutimi, črljenimi, modrimi, zagorilimi (svijetlo smeđe) i škurimi (tamno smeđe) konci. Štepka je vrlo cijenjen i rijedak bod. Obične, svakidašnje kiklje se ne šteplju.
Iznad štepke ušiju se rubići: Okolo kiklje, vrlo uzak, ravan rubić pa još dva, tri, četiri, sve u jednakim razmacima. Štepka s rubićima i rub jedini su ukras kiklje. Na trbuh, preko rasporka veže se zastor. Od jedne pole platna, ravno i bez nabora. Opšije se vrlo uskim opšavom i poveže vezima preko kiklje. Rub je širok kao na kiklji. Šteplje se, ali nema rubića. Vezi u pasu prekriju se i povežu tkanicom. Dužina na starijim kikljama je duža, a novijim kraća, pokriva koljena. Ispod kiklje nosi se donja kiklja s manje nabora i širine, da bi gornja ljepše, široko stajala. Oblači se preko glave.
Opleće je gornji dio odjeće, i umeće se u zastor. Šije se od dvije pole platna. Zadnja pola je nabrana, zbita, u vrlo usku širinu vrata (narozana, naknjigana) Opšivena uskom opšavicom. Prva strana, na prsima je rasporena da se može obući. Ukrašena je rubićima po dužini, uz škuljice i puce.
Posebno su značajni vrlo široki rukavi, od jedne širine platna.
Na ramenima su narozani i završavaju štepkom, obično boje kao i zastor. S donje strane, uz šaku su široki, ali isto proštepani.
Puci su porculanski, stakleni i košćani.
Za svaki dan šila se košuljica, ženska bluza. S uskim rukavima i opšavom oko vrata.
Na glavi se nosila peča. Rubac od bijelog platna. Ispod peče stavljao se rubac glavnjaš od zbite tanke vune, da bi čvrsto držao peču oblikovanu na roge. Nosio se u svečanim prilikama, a svaki dan rubac od platna. Žene su češljale kosu (lasi) u dvije kose i savijale ih na glavi - šišku u okruglu kosu. Djevojke su je ukrašavale češljem ili šnalicama. Djevojčice nose spuštene pletenice.
Obuvali su natikače od domaće vune. Bili su počiti s donje strane tvrdim potplatom od platna, a odozgora platnom, krpama, a u boljim prilikama suknom. Za svečanije potrebe nosila se kupovna obuća. Crni postolci na žnjirvce. Opanci, također. Od proljeća do jeseni išlo se boso, bez obuće. A obuvalo se zimi i ljeti jednako.
Konac stoljeća i početak novog unio je promjenu u šivanju odjeće: ženske, a muške već prije. Ljudi su odlazili u svijet, prilagođavali se promjenama u odijevanju. Novcem, koji su služili, kupovali su platno i nošnja je bila djelomično od domaće i kupovne - industrijske tkanine. Kiklja ostaje od domaćeg platna, ali se i kupuje fino, bijelo platno za nedjelju i svečanije prilike Zastor ostaje samo za najsvečanije prilike i blagdane. Umjesto tkanice veže se duga svilena traka mašljin u špuhalj i spušteni mu se krajevi njišu pri hodu. Obično boje štepke. Nakon poroda, 40-ti dan, "mlada mati" ide na upeljivke, u crkvu, k maši. Obavezno u zastoru, župnik je vodi oko oltara, držeći je za kraj mešljina Ona ponizno korača za njim s upaljenom svijećom i molitvom. (Običaj je postojao još 50 tih godina. Većinom žene koje su već otprije prošle ovaj obred). Umjesto zastora nosi se fertun. Kroji se u dva dijela: gornji ravni, sa žepićem sa strane i donji široki granir, širine ruba kiklje. Širina granira dobiva se nabiranjem ili faldanjem. Šav se ukrašuje naborom, naborom žabicama, kozicama ili se prišiva krivac, špičice ili se prikrije uskom trakom istog materijala. Isti ukras prišiva se na džep i na kraju vezov. Vezi na fertunu su potreba, ali i ukras svezani u špuhalj i složeni na križica. Materijali su: kreptešin, cvilit (damast), popelin i glot.
Za svaki dan obično platno. Boje su za svečane prilike i mlade žene svijetlije, a starije žene nose plave i smeđe, ali uvijek sa sitnim cvjetnim uzorcima, a i kariranim. Starije žene i žene u žalosti, nose crne fertune od glota, bez granira, bez žepa, bez vezov.
Jednake širine dolje kao i gore.
Opleća zamjenjuje košuljica od bijelog platna. Bolje košuljice su od popelina i cvilita. A djevojke nose bljuze od satena, teške svile i žoržeta. Krojevi košuljica su jednostavni, a bljuze se kroje vrlo komplicirano: s mnogo detalja, umetaka i dijelova.
Ukrašuju se bodovima, krivcima, špičicama, gumbićima, rubićima.
Za svaki dan od slabijeg, jeftinijeg domaćeg platna.
Obuća se kupuje: postolci na remenac, na žniranje. Kupuju se i čarape. Za svaki dan opanki i štunfe. Najskuplju promjenu doživjela je peča. Kupuje se fin, pamučni rubac (čista, tanka vunica). Vrlo lijepi, živih pastelnih boja s vjenčićem okolo vrć, bez rožic ili s rožicami po sredini (cjeloj glavi). Veže se pod bradu, na vuzal. Vezanje gužva rubac, zato se poslije uporabe pažljivo ispravlja i slaže. Cijena ovakovog finog rupca bila je pet do sedam ženskih nadnica.
Također mnogo se više počinje nositi nakit. Zlatni lančac sa svetinjicom ili križac. Rinčice, najviše morci. Prsten rjeđe, jer je bio znak zaručništva. Oko vrata se nosio i koral. (koralj, porculan, staklo) Mnogo se nosio broš- iglica. Sve se nosilo istovremeno.
Odjeća za zimu također se bitno dopunjuje. Nosi se kupovna majica s kopčanjem na dva reda. Bogatije nose čizmice na žniranje, "veliki vuneni rubac - štranjčar", kojim se zagrnu.
Najbogatije imaju i kaput od pliša i suknene natikače. Na rukama narušnjice. Nosi se i donje rublje.
Nošnja Prilišća nadovezuje se na nošnju Bosiljeva s manjim razlikama. Ovako se nose sela Priliške župe: Račak, Vukova Gorica Gornje, Srednje i Donje Prilišće, Ladešić Draga, Jakovci, Čulibrki a u starije vrijeme i Modruš Potok.
Nošnja je bila bijela i čista. Nije raskošna, ali je vrlo skladna i samozatajna.
Pred drugi svjetski rat, za rata i poslije rata počinje "preoblačenje". Prvi put nestaje kiklja i oblači se šos. Iz bijelog preoblači se u "šaro". Promjena je brzo preobukla sve osim starijih žena. Uzrok je bio rat i ratno stanje.
Nije se moglo prati a bilo je i preskupo. Čak i sistem je zagovarao radnički, a ne seljački način života. Seljačke radne zadruge nisu imale za cilj sijanje konoplje, već se oblačila Unrina roba.
Još se neko vrijeme sijala konoplja, ali platno se nije krojilo za nošnju već samo za domaćinstvo. U nestašici novca, majke su prepravljale fertune za opravice djeci i kiklje za gaćice.
Nešto se i prefarbalo, muške košulje. Rijetki su sačuvali po koju kiklju od nestašice novca i neznanja. Pokoja baka još zaželi "da se pokopa u bjelini".
Uz prilišku nošnju, u priliškoj župi postoje različite nošnje u susjednim župama: novigradska i svetokriška sa sličnom nošnjom i kunićka župa sa svojom nošnjom, odnosno lipničkom. Nijedna od ovih nošnji nema zastora, nema štepke. Iako su bile susjedne nošnje se nisu dopunjavale. Nijedan detalj nije prelazio na drugu nošnju. Ljubomorno su se čuvali oblici i naročito isticala prednost jedne ljepote pred drugom. Skupine djevojaka na proštenjima, stajale bi odvojeno i promatrale se iz daleka. Pa i u samoj crkvi, na zabavi.
Udaje u druge župe bile su rijetke. Ženidbe je bilo više. Tako npr. nije bilo udaja u kunićku župu (nekoliko slučajava iz Jakovaca).
Malo je udaja u novigradsku, još manje u svetokrišku župu.
S bosiljevačkom župom komunikacija je bila veća, naročito s Prikupljem. Sa Slovenijom također: Žuniči, Adlešiči, Preloka.
U pomanjkanju materijalnih izvora, mnogo je toga izostavljeno a želja nam je da se nikada ništa ne zaboravi. Ovaj tekst trebao bi biti poticaj svima nama da ga dopunjujemo i proširujemo, kako bi potomci bili obogaćeni za četiristopedeset ljetnu prilišku prošlost.
(Iz knjige: Prilišće-Kupa, ljudi i tri sela; Ana Žunić)