Čovjek ni narod nikada ne smiju misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lako nadoknadimo, za druge gubitke nas utješi vrijeme, samo je jedno zlo neizlječivo: Ako sam narod digne ruke od sebe! (Johann Wolfgang Goethe)
Kako se ove znakovite misli oslikavaju u našem današnjem načinu života?
Tradicionalna glavna obilježja našeg naroda: Vjera, tolerancija, međusobno poštovanje, prihvaćanje provjerenih moralnih vrijednosti i posebnan stav prema radu i stvaralaštvu kao posebnoj vrlini – bila su i bit će presudna za našu opstojnost! - zapisali su to na razne načine mnogi mudri ljudiI. Važi to za mnoge narode, pa tako i za naš.
Po svemu sudeći mi smo digli ruke od sebe! Na svakom koraku nailazimo na potvrdu. Mnoga događanja, način života, pa i zanemarivanje (čak poništavanje) tradicionalnih običaja na to ukazuju. Prihvatili smo nasilno ponašanje, oholost, bahatost, laganje, varanje, krađu i prijevaru kao prihvatljive – normalne pojave. Tako nestaje naše moralno tkivo i zauvijek nestaju naša prepoznatljiva obilježja.
Pomirili smo se s osrednošću (pa i primitivizmom), prepustili se apatiji, bježimo od izazova, mrmljamo i očekujemo kako bi „Oni” trebali nešto učiniti za nas... A to nije način da se održi prepoznatljivo obilježje našega naroda. Pa ako ne dođe do obnove narodnog duha koji je do sada krasio i održao na životu hrvatsko biće, naš će tradicionalni način života do kraja nestati.
Što se dogodilo s pojedincima i grupama ljudi koji su bili spremni i sposobni u presudnim trenucima preuzeti vodeću ulogu, koji su nadahnutom energijom bili spremni dati svoj doprinos boljitku, koji su imali ideju (pa i viziju), i koji imaju kućnim odgojem usađeno poštenje i vjeru, koji imaju istančan osjećaj za pravdu? - Odbačeni su i ismijavani od glupana koji glupost smatraju mudrošću! A ovi nisu samo glupani, već i zlo-činitelji i kriminalci zasljepljeni pohlepom. (Što li je za njih dostojanstvo i pravo svakog čovjeka?)
Takve je trebalo prepoznati i iz javnog života odstraniti, zbog težnje civiliziranom i uljuđenom društvu. Zbog domoljublja i dostojanstva svih nas. Nažalost, nasuprot tome, narod ih je prepoznavao kao spasitelje Hrvatske i birao ih, dao im vlast nad sobom. Blaženi narod koji ne vidješe a vjerovaše! Danas se začuđeno pitaju: Da smo mi to znali!? Da su htjeli, mogli su znati, jer su morali vidjeti! Mnogi učestvovaše u tom jadu na štetu svih nas, ne vodeći računa niti o svom dostojanstvu.
A tko je te pogubnike mogao odstraniti kada su upravo takvi trebali Velikom vođi, nad kojim sada kao stražar bdije „interpolirana” kosa mramorna ploča u vidu barikade i neodoljivo podsjeća na 1991. godinu, sakrivajući tako i ona dobra djela.
Uz njega i nakon njega, nastali su brojni drugorazredni, trećerazredni i nižerazredni "Veliki vođe". Danas su skoro svi osumnjičeni, skrahirali na razne načine, poneki već pohapšeni, a svi zajedno, vjerujemo, na putu k pravdi. Ogriješili su se o zakon (i ne samo o zakon), oskrnavili su ljudsko dostojanstvo čitavog naroda. Postoje i oni drugi koji se nisu ogriješili o zakon, ali su se ogriješili kada su krenuli uzeti „sve što im pripada po zakonu”. Njih nije nitko u životu podučio da što zakon dopušta, čast često zabranjuje!
Što li tek reći o onima koji su stvorili zakone po kojima se Hrvatska može nekažnjivo pljačkati?
Narod dobro zna da su jednaki oni koji kradu i oni koji drže lojtre (ili vreće), pa s pravom pita što će biti sa svima ovima koji su držali lojtre ili vreće, ili samo nosili vreće, koji se još nisu osvijestili? U anketama ističu da su i dalje spremni držati lojtre! Oooo... Nema nam spasa!(?)
Dakle, naš narod je digao ruke od samoga sebe, a to je neizlječivo zlo...
(2014-08-17, 12:00) N.V.