I ove godine, 26.5.2018., je u sklopu akcije Hrvatska volontira skupina mještana uredila prostor između groblja i kapele.

„Dobrovoljni rad (volontiranje) je pravo svakog pojedinca da svojim angažmanom sudjeluje u stvaranju zajednice u kakvoj želi živjeti.“

Kakvu zajednicu priželjkuju oni koji se ne uključuju u akcije od zajedničkog interesa?

U sklopu manifestacije „Hrvatska volontira“ mještani Prilišća i korisnici groblja, mrtvačnice, kapele i čitavog prostora, imali su priliku učiniti korisno djelo za svoju zajednicu i time potvrditi našu snažnu tradiciju dobrovoljnog rada – volontiranja.

Potvrdila je to samo vrijedna skupina ljudi koji iza sebe imaju vrlo značajan doprinos u dugogodišnjem dobrovoljnom radu na korist svima u našoj Župi.

Nažalost i Vijeće mjesnog odbora koje je upisano kao organizator a trebalo je biti nositelj ove akcije uopće se ne odaziva na akcije koje su neophodne za život ljudi u našem MO. (Politikantstvo i palanački duh uzimaju svoj danak?!)

01 DSC0258002 DSC0258503 DSC0258604 DSC0258205 DSC0258306 DSC0258407 DSC0258708 DSC0258109 DSC0258910 DSC0261111 DSC0261512 DSC02610

Ovako je davno pisao A.G. Matoš:

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

(06.05.2018.) pripremio Nikola Jakšić

 

Prenosimo dio razgovora s dr. Dragom Štambukom koji je objavljen u Večernjem listu, a u kojem iznosi vrlo zanimljivu tezu o ozaljskom idiomu:

Objavljena vam je i zbirka “Kad su miši balali molfrinu”. Čakavac ste i pišete i na čakavskom. Stvarate li i na kajkavskom?

Jezik hrvatski velika je moja tema i opsesija. Gotovo cijeli život razmišljam o tome kako je i kojim putem trebao rasti i razvijati se hrvatski jezik; ćutim rane i tektonske poremećaje među njegovim trima dionicama: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Geografija i dijakronija hrvatskoga jezika opisuju i našu političku sudbinu, tim više što je politika diktirala izbore i smjerove – više prema južnoslavenskom zajedništvu nego prema nutarnjoj hrvatskoj integraciji i ucjelovljenju. Da smo prihvatili hrvatsku koiné, ili ča-kaj-što mješavinu ozaljskoga književnoga kruga Zrinskih i Frankopana – jezik Jurja Križanića – možda bi i hrvatska politička sudbina izbjegla balkanske Scile i Haribde. No kada su naše velmože dekapitirani u Bečkom Novom Mjestu, puk i jezik prepušteni su sebi i utjecajnim susjednim polit-jezikoslovcima Kopitaru i Karadžiću te bečkoj imperijalnoj balkanskoj politici što većeg teritorijalnog jezičnog preuzeća. Gaj i hrvatski vukovci preradikalno su isključili dvije hrvatske esencijalne jezične dionice, čakavsku i kajkavsku, što je dovelo i do Krležina kasnijeg vehementnog protesta, no prekasno i uzalud. Cijeli život dokazujem trojstvenu narav hrvatskoga jezika i promičem njegovu, jedino logičnu, zlatnu formulu ča-kaj-što, koja pokriva sa zakašnjenjem hrvatske istinske interese. Danas nam se boriti i protiv globalizacijskih nametnuća stranih jezika koji korumpiraju hrvatski trojstveni jezik. No utješno je, zahvaljujući dijelom i mojoj ča-kaj-što smotri Croatia rediviva u rodnim Selcima na otoku Braču, da sve više dolazi do uskrsavanja zabačenih dionica u djelima suvremenih književnika. Blistava leksička pričuva hrvatskih jezičnih stilizacija otvara se poput cvjetova svima koji bez opterećenja i predrasuda pišu svoje hrvatske rečenice, a u mom slučaju i kajkavska dionica, iako u manjoj mjeri. Usuđujem se i smijem reći da s jezikom hrvatskim nije sve gotovo i da ča-kaj-što zlatna formula hrvatskoga jezika upire u njegovu, kako uviđam i vjerujem, primjereniju jezičnu budućnost i brojne njene izazove.

Više pročitajte: https://www.vecernji.hr/kultura/temeljni-je-nacionalni-interes-priblizavati-mladima-zlatnu-formulu-ca-kaj-sto-naseg-jezika-1236795

Gornji tekst poslao je prijatelj Stjepko Karmelić koji uvijek pronalazi zanimljive i poučne teme. 

Razmišljanja i tvrdnje uglednog hrvatskog pjesnika i diplomate dr. Drage Štambuka možda možemo malo ojačati našim/ozaljskim idiomom. Prilišće i Vukova Gorica bile su "utvrde" čakavštine, u davnom riječniku (Finka-Budak) grafički je to prikazano... Upravo spomenutom ča-kaj-što mješavinom ozaljskoga književnoga kruga Zrinskih i Frankopana pisan je Naselbeni list ili Priliška povelja 1544. godine.

U želji da se bar nešto zabilježi i sačuva od  zaborava nastala je "Priča o mostu" -http://www.prilisce.hr/zanimljivo/prica-o-mostu.html, divan o mostu, onakov kako se nigda divanilo u našem selu...ko prem, taj divan bolje čuvadu tretji i četrti potomki Priliščanov koji sve vrime od kad su prošli nisu dohajali doma, a njihovi nuki i praunuki su ništo od tega zapamtili...

(05.05.2018) N. Volović

Prolaz emigranata preko Prilišća više i nije neka novost, brojni tragovi ostaju nakon njihovog prolaska. Zanimljivo je jedno njihovo skrovište/prenočište, čini se, dobro odabrano?!

1 20180506 1840132 20180506 1834043 20180506 1834354 20180506 183649 001

5 20180506 183657 0016 20180506 1834137 20180506 183516 0018 20180506 183506 001

 

(06.05.2018.) NV

Dugo će se prepričavati uspješna radionica pisanica na već zaboravljeni način izrade pisanica s voskom. Tek poneki stariji pamte ovaj način bojenja pisanica uz pomoć pčelinjeg voska a naši susjedi preko Kupe već godinama održavaju ovakve radionice širom Bele krajine za sve zainteresirane. Nakon višegodišnjih neuspjelih pokušaja članova udruge Zora, ove godine radionica je ipak održana u Prilišću uz lijepi odaziv zainteresiranih.  Za ovaj važan događaj u očuvanju naše kulturne baštine zahvalni smo poduzetnom direktoru Krajinskog parka Kolpa Borisu Grabrijanu i osobito voditeljicama radionice Anici Cvitkovič i Tončki Jankovič, koje su strpljivo brinule o svakom detalju u podučavanju izrade pisanica ovom tehnikom...

123456789101112131415161718192021222324