Zanimljiva foto-priča uz božićno vrijeme.

Prošlog božića posjetili smo slovensku župu Stari Trg i svećenika vl. Jožeta Pavlakoviča, rođenog u susjednoj Preloki. Povod su bile ogromne jaslice, koje imaju preko 100 m2 površine, s nekoliko stotina figurica, sa "živim" potokom... Za ovaj pothvat-božićni dar, vlč. Jožetu trebalo je nekoliko kubika mahovine, raznog raslinja, ozbiljna količina dasaka i kamena, a koliko vremena je proveo slažući ova mala brda i doline ispred oltara svoje župne crkve teško je procijeniti!

Ovo su najveće jaslice na širem području, a gdje su jaslice veće od ovih?

01 DSC0051702 DSC0052203 DSC0053204 DSC0053405 DSC0053506 DSC0053607 DSC0053808 DSC0054009 DSC0054110 DSC0054211 DSC0054412 DSC0054613 DSC0054714 DSC0054815 DSC0054916 DSC0055017 DSC0055118 DSC0055219 DSC0055320 DSC0055421 DSC0055622 DSC0055823 DSC0055924 DSC0056025 DSC0056126 DSC0056427 DSC0056528 DSC00566

(9.12.2018.) NV

U tri dana, 7.,8. i 9. prosinca 2018., imali smo prilike vidjeti nebo neobičnih boja...

123456789101112

Odakle su naši predci – gdje su nam rođaci

Udruga Zora Prilišće ostvaruje prvi projekt iz programa: Rodoslovlja našega kraja – naši rođaci i korijeni

Prije četiri godine, u tišini i samozatajno, započeo je ambiciozni i obimni genealoški projekt pod gornjim nazivom/naslovom. Osnovna podloga za to bio je prethodni istraživački rad započet prije nekoliko desetaka godina kada su istraženi brojni zapisi i dokumenti...

Namjera je, ovim projektom dodatno istražiti i opisati rodoslovlja čim više loza sadašnjih i isčezlih  prezimena, pronaći potomke naših iseljenika širom svijeta i ponovo povezati i zbližiti udaljene i zaboravljene obitelji zajedničkih korijena. Naime, čest je slučaj da su po smrti bliskih rođaka u dalekom bijelom svijetu zamrle i rodbinske veze, što zbog jezičnih barijera, što stjecajem brojnih drugih okolnosti.

Danas je sve veća zainteresiranost za boljim upoznavanjem vlastitih korijena i porijekla jer je i komunikacija i istraživanje bitno olakšano. Niti jezik, niti udaljenosti više nisu tolike zapreke kakve su bile donedavno. Stvaranjem baze rodoslovnih podataka za Općinu Netretić, pod okriljem Udruge Zore, sve bi moglo postati još lakše i jednostavnije. To bi zacijelo potaklo ponovna zbližavanja mnogih rodbina zagubljenih u minulim vremenima. Posebno su zanimljiva poprilično istražena rodoslovlja nekada znamenitih osoba iz hrvatske povijesti koji su rođeni u našoj općini.

Sve više dolaze "Prilišćani" iz svijeta tražeći svoje korjene i sve je više e-upita, (npr. preko agencije Visit Croatia).

Da bi se prvi rad iz ovog projekta / programa uspješno i lakše odradio, i brže došlo do potrebnog iskustva za nastavak ovog projekta na zahtjevnijim rodoslovljima starijih prezimena Priliške župe, iz nekoliko praktičnih razloga, za prvo istraživanje odabrano je:

Rodoslovlje Boljkovaca iz Prilišća, a o tome više uskoro...

(J. Volović)

Po kršćanskoj tradiciji, na blagdan Svih svetih (1. studenog) i na Dušni dan (2. studenog), vjernici se na osobit način sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima.

Već od 4. stoljeća crkva jednom godišnje slavi sve svete mučenike, ne misleći samo na osobe koje su proglašene svetima već na veliko mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a ostavili su veliki trag za svog života...

Upravo tima se i mi poklanjamo za blagdan Svih svetih. Bilo ih je (i ima ih) i u našoj blizini. Neupadljivi, često zaboravljeni ljudi koji su živjeli svoj život i savjesno vršili svoje dužnosti, koji su mukotrpno, čestito i pošteno, tiho i skromno, ali ustrajno i neumorno radili na priliškom gruntu i odgajali djecu, a često imali samo znoj, trajanje i na kraju smiraj na ovom svetom mjestu, na našem groblju pri Svetem Linartu.

Vječni mir ovdje je našlo nekoliko tisuća župljana.

To posljednje počivalište na blagdan Svih svetih postaje mjesto naše zahvale i prisjećanja na naše najmilije koji više nisu među nama, na naše susjede, znance... Palimo im svijeće i donosimo cvijeće. Tako je bilo i ovih dana. Mnogo posjetitelja. (I mnogo susreta koji se dogode samo za ovu prigodu!?)

Nakon svete mise u kapeli Sv. Leonarda, vlč. Josip Priselac blagoslovio je groblje.

Mještani i svi korisnici groblja koji ne žive ovdje, tradicionalno brinu o ovom najuzvišenijem mjestu. Uređuju ga i izgrađuju s posebnim poštovanjem prema svima onima koji tu počivaju, svjesni da izgled groblja odražava kulturu svih nas, čitave naše Župe!

(1.11.1018. - NV)

1234567891011121314

Jedan u nizu izleta, koje Društvo poduzima u povodu obilježavanja pedesete obljetnice osnutka i djelovanja, 1967. – 2018., bio je ostvaren u srijedu, 13. lipnja 2018. godine, kada su se članovi i prijatelji, zaputili u posjet starim gradovima Bosiljevu i Novigradu na Dobri, kao i naseljima Prilišće i Novigrad na Dobri, te župnim crkvama u njima. Organizator izleta i njegov „dobri duh“, bio je, kao i uvijek, Stojan Jovanoski.

Polazak je bio s parkirališta na Trgu Mažuranića, u visini Etnografskog muzeja u Zagrebu, u 9,00 sati. Vrlo komforan i čist autobus, dovezao nas je do prve standardne postaje u restoranu Marché, u Draganiću. Sljedeći smjer bilo je naselje Bosiljevo. Nakon silaska s autoputa pridružio nam se  g. Nikola Volović, predsjednik Udruge za očuvanje kulturne i prirodne baštine Zora a bavi se umjetničkim oblikovanjem metala, vodi tvrtku Vindom d. o. o., stanovnik je Prilišća u kojem je i rođen, bio nam je vodič kroz sve točke koje su sljedile. Više o Prilišću na mrežnoj stranici www.prilisce.hr.

Sljedio je kratak posjet Bosiljevu u kojem je g. Nikola Volović posudio ključ za Stari grad Bosiljevo. Nekad sdrednjovjekovni utvrđeni grad. Sama utvrda nastala je vjerojatno početkom XV. stoljeća, a prvi vlasnik bio je Bartol IX. Frankopan, 1461. Već u XVI. stoljeću stižu dominikanci. Krajem XVII. stoljeća izgrađen je gospodarski majur s konjušnicom, kovačnicom, štalama, sjenicama i bunarom. Utvrda nikad nije pala u ruke osmanlija, dok su okolna mjesta u više navrata bila razorena. Najveće stradanje ovoga kraja dogodilo se 1582. godine, kad su karlovački konjanici izvojevali veliku pobjedu nad Osmanlijama, a potom uletjeli u njihovu zasjedu gdje su potučeni i sasječeni. Ana Katarina Frankopan ovdje je rođena 1625. godine. Ovaj prvotno utvrđeni grad su Frankopani, kad su postali njegovim vlasnicima, preuredili u dvorac. Posjedovali su ga skoro dva stoljeća, tj. sve do Zrinsko-Frankopanske urote, kada su bili pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu, 1671. godine. Carska vojska pod zapovjedništvom krajiškog generala, grofa Ivana Josipa Herbersteina, zaplijenila je sve što je mogla. U općem grabežu, kratko vrijeme dvorca se je domogao ban Nikola Erdödy, 1684. godine. Njegova kćerka Ana Barbara, udaje se za grofa Andriju Auersperga i dvorac postaje njihov posjed.

Grof Laval Nugent, (sam je svoje prezime izgovarao Nižan 'francuski', jer je obitelj potjecala iz Normandije u Francuskoj, na njemačkom se prezime izgovara Nugent, te na engleskom Njudžent) general bojnik od 1809., s engleskom vojskom sudjelovao je u ratnim sukobima u Španjolskoj. Godine 1813. preko Karlovca ušao je u Rijeku, te je pobijedivši francusku vojsku u Istri, zauzeo Trst i nastavio s vojnim akcijama u Italiji. Od 1817. do 1820. bio je zapovjednik napuljske vojske. Laval Nugent ženi vojvotkinju Giovannu Sforza u Napulju, 26. 11. 1815. godine, koja je bila rođakinja Frankopana i s kojom je imao šestero djece. Od toga vremena datira njegov interes za Frankopane i Hrvatsku. Od 1822. bio je riječki patricij, a od 1824. član je Hrvatskoga sabora. Istaknuo se kao sudionik hrvatskog narodnoga preporoda. Godine 1848. sudjelovao je u vojnim sukobima u Italiji, 1849., u činu feldmaršala zauzeo je jugozapadnu Ugarsku.

Dvorac Bosiljevo kupuje od grofova Auersperg 1820. godine, koji je bio rodno mjesto Frana Krste Frankopana. Provodi opsežnu i cjelovitu obnovu starog grada u romantičnom duhu i oprema ga najskupljim inventarom, te Bosiljevo postaje najbogatije opremljen i uređen dvorac čitave Hrvatske. U to vrijeme u Bosiljevu se je razvio i bogat društveni život. Laval i sinovi znali su i služili su se hrvatskim jezikom. Među značajnim posjetieljima bio je i austrijski kipar A. D. Fernkorn. Za naručitelje izradio je kip brončanog zmaja, kojem je zametnut trag. Čest gost bio je i Josip Jelačić, kasniji ban. Vjerojatno poznanstvo A. D. Fernkorna i Josipa Jelačića, može se povezati sa kasnijim spomenikom, banu Jelačiću, kojem je autor isti umjetnik. Spomenik resi glavni zagrebački trg i redovita je meta sve brojnijih turista, osobito onih sa Dalekog istoka. Laval je, između ostaloga, imao i jednu sobu posvećenu japanskim sadržajima. Na zidovima te dvorane ostale su slikarije i poruke napisane na japanskom jeziku.

Perivoji oko dvorca bili su raskošni, s bogatom florom, a njihova izgradnja i održavanje odražavala je ideje i sklonosti različitih vlasnika. Laval Nugent bio je i u ovom pothvatu glavni pokretač. Posjedovao je Trsat (od 1824.), Dubovac (od 1837.), te niz manjih nekadašnjih frankopanskih posjeda. Bavio se arheološkim istraživanjima i bio kolekcionar umjetnina. Godine 1843. u tvrđavi Trsat otvorio je Museum Nugent, sa zbirkom antičkih skulptura (danas u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Feldmaršal Laval Nugent umire u Bosiljevu, 21. 08. 1862. godine, a pokopan je bio u obiteljskom mauzoleju „Mir junaka“ u starom gradu Trsatu nad Rijekom.

Lavalov sin Arhtur zbog rastrošnosti prodaje sva imanja osim Trsata i Bosiljeva, gdje i umire 1897. Nije imao djece. Stariji sin Albert zauvijek  je napustio Hrvatsku i umro u Londonu 1896. godine. Njegova izvanbračna kćer Ana Nugent, prodala je Bosiljevo brodovlasničkoj i trgovačkoj obitelji Kozulić, i živjela na Trsatu još 1930-tih godina. Bila je posljednja vlasnica Trsata. Preminula je u dobi od 82 godine, u Drugom svjetskom ratu.

Nakon Drugog svjetskog rata, stari grad Bosiljevo bio je nacionaliziran. Sljedila su različita korištenja ovog izuzetnog arhitektonskog ostvarenja. Jedno vrijeme bio je i starački dom. Zatim postaje ugostiteljski objekt u dijelu dvorca. Za vrijeme Domovinskog rata, bio je i pričuvna bolnica.

Sljedio je posjet dvorca u kojeg smo stigli Karolinom, kroz dugu aleju lipa prema glavnom ulazu, prije kojeg smo prošli pokraj zgrade predstraže. U tom zdanju nekad je stanovao zapovjednik straže, a u prizemlju su spremno čekali stražari i konjušari.

Sama utvrda smjestila se na stijeni koja se ruši do malog izvora i potočića.

Tlocrt mu nije pravilan. Nije u izvornom obliku, nego je u 19. i 20. stoljeću pregrađen. Zahvati su bili u stilu romantizma.

Glavna građevina dvorca je četverokutna, trokatna branič kula, koja je služila i kao tamnica i stražarnica. Ta kula danas je našla svoje mjesto u grbu općine Bosiljevo. U najstarijem jugoistočnom tornju ostatci su kapelice svete Ane. Razgledom dvorca mogli smo naići na tragove nekadašnjeg raskoša. To se je moglo isčitati na bogato oslikanim drvenim tavanicama, što suvremeni vandali nisu uspjeli dosegnuti. U velikoj dvorani za prijemove uznemirili smo brojne šišmiše, koji su visili s greda drvenog stropa. Na vanjskom zidu dvorca naišli smo na šest uklesanih kamenih grbova. Među njima je i grb obitelji Nugent s geslom „Decrevi“ „Odlučio sam“.

Među značajnijim mijenama posjedovanja i vlasništva, treba spomenuti i ulogu Siniše Križanca, koji ga je dobio u tijeku pretvorbe devedesetih godina prošlog stoljeća. Za njegove ere razgrabljeno je ono što je još bilo ostalo.

Aktualni vlasnik Staroga grada Bosiljeva je Republika Hrvatska, a u operativnom smislu njime, od 2008. godine, upravlja Općina Bosiljevo.  

Nakon završetka razgleda Starog grada Bosiljeva, uputili smo se prema starom cestom Lujzijanom prema Vukovoj Gorici i Prilišću slušajući priču o ovoj brdskoj cesti nekada europskoj ljepotici. Lagani prolaz kraj porušenog rodnog imanja posljednjeg hrvatskog bana dr Ivana Šubašića, uz kratko zaustavljanje kraj miljokaza u Prilišću, stižemo do župne ckrve svete Marije Magdalene, koja je u Prilišću izgrađena 1866. godine, posvećena je 1868., a župa je osnovana 1876. Jednobrodna građevina sa pravokutnim svetištem i zvonikom uklopljenim u korpus lađe, smještena je u samom naselju, na povišenoj zaravni tako da se vidi izdaleka. Zbirka misnog ruha župe upisana je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2016. godine, pod nazivom Spasi dušu svoju, a sastoji se od 42 predmeta koji svjedoče o kulturnoj svijesti i ekonomskoj moći župljana, kojih je godine 1912. bilo 2.717, a među njima zabilježene su samo dvije nepismene osobe. Inače, prvi Prilišćanim se je iselio u novi svijet, Sjedinjene Američke Države, 1884. godine. Kasnije su ga sljedili mnogi. Pretežno su se naseljavali u Pittsburghu. Tradicijska povezanost sa susjednom Republikom Slovenijom potvrđuje se i u narudžbi izrade crkvenih kipova, rad kipara Konrada Shatza iz Tirola. Ženidbene i poslovne veze sa Belom Krajinom u Sloveniji i danas su vrlo jake. Može se reći, da rijeka Kupa, koja je prirodna granica između dvije države, u ovom slučaju uvijek je bila poveznica. U ljetnim mjesecima, kada je nizak vodostaj, druženje dviju obala ostvarivalo se je ljudskim lancem, gaženjem preko riječnoga korita. Ova druženja su se u pravilu događala u vrijeme proslave crkvenih godova i proštenja. Crkva ima i vrijedne orgulje koje je izradila poznata radionica Heferer.

G. Nikola Volović u crkvi nam je održao predavanje s pwp prezentacijom o povijesti župe Prilišće, Donjem, Srednjem i Gornjem Prilišću i Vukovoj Gorici. Priliška povelja, prvi je pisani dokument u kojem se spominje Prilišće i Prilišćani. Pisana je glagoljicom u gradu Ozlju 25. lipnja 1544. godine, a original se nalazi u Budimpešti.

Kuće su bile drvene s vrlo malim prozorima, pokrivene slamom. U većoj sobi gdje bi ukućani jeli i spavali, nalazio se stol s klupama, kreveti i škrinje za robu. U jednom kutu nalazila se velika „peć na slipe oči“, koja se ložila iz susjedne kuhinje u kojoj se pekao kruh. U kuhinji se nalazilo ognjište nad kojim je o lancu visio kotlić u kojem se kuhalo jelo.

Kuće kasnije dobivaju zidanicu, kamenom zidano prizemlje dijelom ukopano u zemlju, a ganak je uzdignut od zemlje, kao prilazni predprostor svih prostorija iznad zidanice. Iza kuhinje nalazila se staja, a ispod sobe mali podrum. Podovi su bili uglavnom zemljani. Pod strehom ispred prostorija protezao se ganak (trijem), otvoren vanjskoj strani gdje se nalazila klupa „vuhač“ s vodom i pod krovom srpovi i ostali sitni alat.

Kasnije počinje vrlo kvalitetna gradnja, za ono vrijeme modernih kuća, koje još i danas odolijevaju vremenu i služe svojoj svrsi, kao kuće za zdravo stanovanje. Građene su od materijala kojega daje priroda: drvo, kamen, zemlja (opeka, crijep). Graditelji brižno biraju mjesto gradnje i položaj kuće (prema suncu, zaklonjene od jakih vjetrova, pogodnost pristupa, poštivanje susjeda, veza sa gospodarskim zgradama.

Prometna povezanost sela bila je ostvarena cestom Karolinom (građena od 1726. do 1728.), njezin dio je prolazio kroz Prilišće, koji se još i danas zove Stara cesta. Cesta Lujzijana izgrađena je od 1803. do 1811., i povezivala je Rijeku i Karlovac. U Prilišću je bitno utjecala na razvoj sela, domaćinstva i opću kulturu ljudi. Uz nju je bio vezan gospodarski i ukupni napredak Prilišća, te je donio nov način života.

U Prilišću su djelovali i „prajzeri“ (pokućarci, kočevari), putujući europski trgovci, a mogu se pratiti od sredine 19. stoljeća do 1. svjetskog rata. Trgovali su raznom sitnom robom koju su nosili u drvenom ormariću, naprtnjači. Donosili su nove ideje i unapređivali svoja domaćinstva. Na sjeveru su stizali preko, Slovenije, Austrije, Češke, i Njemačke, do grada Chemnitza, smještenog u pokrajini Saskoj, sa tada jakom proizvodnjom tekstila. Drugi pravac kretanja „prajzera“ bio je preko Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke, Poljske, Njemačke do Chemnitza, kao jantarni put.   

Širina ceste je 26 bečkih stopa (8,2 metra), a dužina 18 austrijskih poštanskih milja (136,5 km; 1 milja =  7,586 km). Milje su bile podijeljene u 16 odsjeka. Za gradnje ceste Lujzijane u Prilišću je postavljen kameni miljokaz, jedan od njih 18, od Karlovca do Rijeke. Brigom Tamburaškog i prosvjetnog društva Zora (danas Udruga za očuvanje kulturne i prirodne baštine Zora – Prilišće 1925) iz Prilišća, miljokaz je obnovljen, te postavljena informacijska ploča i uređen čitav okoliš. Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 1929. godine. Prvi vatrogasni dom sagrađen je 1936., a drugi 1967. - 1970. godine. 

Škola u Prilišću počela je s radom 1860. godine. Jednoodjeljenska škola djelovala je do 1923. godine, kada se organizira nastava u dva razreda. Školstvo se razvijalo sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kako je došlo do depopulacije danas (stanovnika ima manje od dvije stotine) djecu prevoze autobusom u netretićku školu. Znameniti stanovnici Prilišća bili su Josip Volović, koji je postao svećenik i profesor na KBF-u, a akademske 1909./1910. godine, bio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu, i dr.  Ivan Subašić, r. u Vukovoj gorici, zadnji je hrvatski ban, Banovina Hrvatska 1939. godine.

Etnografska zbirka dokumenata, fotografija i predmeta postavljena je 1984. godine, kada je izgrađen Zavičajni dom.

Zatim, uz kratko zadržavanje kraj groblja, kapele svetog Leonarda i arheološkog nalazišta nastavljamo put prema Starom gradu Novigrad na Dobri.

Na putu prema starome gradu morali smo preći preko prekrasnog kamenog mosta, koji se nalazi nedaleko. Most je podignut 1730. godine u sklopu izgradnje povijesne ceste Karoline, prve moderne ceste tog vremena, koja je povezivala Karlovac sa Bakrom i Rijekom. Most na rijeci Dobri ima deset lukova, zamijenio je stari, dotrajali, drveni most iz 16. stoljeća. Most je jedan od najvrednijih spomenika graditeljstva stare hrvatske mostogradnje i jedan je od najstarijih i najljepših riječnih mostova u Hrvatskoj. Zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske upisan je u odnosni registar Ministarstva kulture. 

G. Josip Jakovčić, predsjednik Društva prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, (http://drustvo-frankopan.hr), bio nam je vodič u tijeku posjeta Starom gradu. Kada je sagrađen ne zna se točno, navodno 1193. godine. U posjed krčkih knezova Frankopana dolazi najkasnije do 15. stoljeća. U njihovom vlasništvu ostaje do njihove propasti u „Zrinsko-frankopanskoj uroti“ 1671., čije je jedno od središta upravo bio stari grad Novigrad.

Utvrda je teško bila stradala i nakon provale Osmanlija 1543. godine. Dvorac je bio spaljen, ali je ubrzo i obnovljen.                                              

U vrijeme obitelji Frankopan, stari grad je dograđivan, te je bio uređen i kao udoban stambeni prostor.

Grad ima tlocrt nepravilnog trokuta. Velika okrugla kula smještena je na sjeveru, na vrhu trokuta, a na druga dva ugla su još dvije okrugle kule. Jedini ulaz u grad je s južne strane. Najstariji sačuvani podatak koji govori o Novigradu je iz 1495. godine. U ispravi iz 1558. godine, o zapljeni imanja Stjepana Frankopana, o Novigradu napisano je, da je grad zidan, te da ima znatan prihod od mitnice na mostu preko Dobre, kuda je prolazila glavna cesta od Metlike za Budački i dalje prema Kladuši. Nadalje, stoji da je ovaj feudalni posjed imao mnogo šuma, pašnjaka, oranica, voćnjaka i vinograda. Ispod grada bio je trg, mjesto gdje se trgovalo.

Nakon uništenja plemićke obitelji Frankopan, grad je opljačkan i porobljen. General Vojne krajine, grof I. J. Herberstein, zapovjednik iz Karlovca, posjedovao je grad do 1689., kada ga oporučno ostavlja pripadnicima malteškog reda, koji ga prodaju barunu Stjepanu Patačiću 1746. godine. On ga uređuje u barokni plemički dvorac. Godine 1809. dvorac kupuje francuski bojnik Mirko pl. Haraminčić, u vrijeme francuske vladavine ovim prostorima. Nakon njega dvorac postaje hrvatski zemaljski erar. Karlovački veleposjednik Turk, obnavlja ga krajem 19. stoljeća. Od 1919. godine grad je u vlasništvu baruna Zdenka Turkovića, a od 1939. godine, u vlasništvu je Banovine Hrvatske.

U vrijeme 2. svjetskog rata grad je bio spaljen 4. 01. 1944. godine i porušen. Jedino nije bila stradala kapelica sv. Lovre, koja se nalazila na katu zapadne kule.

Godine 1994. zalaganjem Josipa Jakovčića, prvog župana Karlovačke županije, i njegovih suradnika Miroslava Pregleja, Marine Šojat, Vladimira Peršina – Mrkvice, i Karlovačke županije, poduzeti su prvi koraci za spas od propasti i zaborava ovog slavnog grada.

Godine 1999. na poticaj udruge Društva prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, sredstvima Ministarstva Kulture Republike Hrvatske, te pod stručnim nadzorom Konzervatorskog odjela u Karlovcu, započinje građevinska sanacija južne lijeve kule, koja je u potpuosti rekonstruirana, i na njoj je izgrađen vidikovac. Namjera udruge je da se sustavnim radom očuva postojeće stanje, te da se konzerviraju i obnove najvrijedniji dijelovi grada.

Stari grad Novigrad na Dobri, zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U tijeku je priprema ambicioznog projekta zaštite devet starih gradova i dvoraca smještenih u Karlovačkoj županiji, za koje će bit zatražena sredstva odnosnih fondova Europske unije. Zahvalivši se g. Jakovčiću, na sadržajnom vođenju kroz dugu povijest ovog starog grada i sa nadom da će Društvo prijatelja Novigrada na Dobri „Frankopan“, uspješno nastaviti najavljene projekte njegove revitalizacije, nastavili smo naš put prema župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u naselju Novigrad na Dobri.

Ispred restorana Stari Farof u Novigradu - iznenađenje, dočekao nas je direktor Krajinskog parka Kolpa iz susjedne Slovenije g. Boris Grabrijan sa suradnicom g-đom Tončkom Janković. Bili su obučeni u belokranjsku narodnu nošnju i ponudili su nas sa belokranjskom pogačom, a g. Grabrijan nas je upoznao s dostignućima i djelovanjem njihovog parka prirode.

U restoranu je poslužen obilan i ukusan ručak. Nakon njega bilo je dovoljno vremena da se razgleda cijeli kompleks Vincentinum, od Kalvarije, spomenika svim žrtvama ratova u ovom kraju, do vrlo zanimljive župne crkve.

Svetište je sagrađeno u XV. stoljeću u gotičkom stilu. Kasnije je dograđena jedna lađa, također u gotskom stilu, ali je 1781. godine barokizirana (Đuro Szabo). Lađa je dugačka 24 m, široka  7,72 m i visoka oko 8 m. Biskup Maksimilijan Vrhovac crkvu je posvetio 20. srpnja 1823. godine. Zvonik je visok oko 25 m. Na desnoj strani nalazi se sakristija. Crkva je pod zaštitom konzervatorskog zavoda. Prozori iza glavnog oltara i bočnih strana lađe ukrašeni su vitrajima, darovima župljana iz Amerike (1914. i 1916.). Glavni oltar sa svetohraništem ukrašen je likovima četiriju evanđelista i s kipovima sv. Ane i sv. Joakima, Isusove bake i djeda. Postoje još dva pokrajna oltara, oltar sv. Antuna, opata, pustinjaka, s kipovima sv. Apolonije (zaštitnice zubobolnih i dentalne struke) i sv. Lucije (zaštitnice od očnih bolesti), te sv. Ilije, s kipovima sv. Florijana i Valentina. U blizini oltara sv. Ilije nalazi se drveni kip Bezgrješne Djevice, zaštitnice župe, s natpisom koji zaziva njenu zaštitu nad hrvatskim narodom, koji je dar župljana iz Amerike, 1916. godine. Muka Spasiteljeva prikazana je na 14 slika s postajama Križnog puta. Orgulje je izgradio poznati mariborski majstor Jozef Brandl. Na jugo-zapadnoj fasadi crkve ugrađena je kamena ploča s porukom na latinskom jeziku. Na sjevernoj fasadi prema apsidi uz nekad postojeća vrata otkriven je, prilikom restauracije crkve, u prvom desetljeću ovoga stoljeća,  tekst pisan glagoljicom.    

Župa pod imenom Novigrad na Dobri spominje se prvi put 1018. godine, u popisu župa Krčke biskupije. Nakon brojnih mijena, oko 1340. pripala je Zagrebačkoj biskupiji. Mjesto Novigrad na Dobri, u kojem se nalazi župna crkva, nekad je nosilo ime Cirkveno Selo, što se znade čuti od starijih mještana i u naše vrijeme.

Svi izletnici bili su oduševljeni doživljenim. Dočarana bogata prošlost ovoga kraja uz lijepo vrijeme, poticajne vodiče, g.g. Nikolu Volovića i Josipa Jakovčića, te glavnoga „krivca“ g. Stojana Jovanoskog, ostat će upamćena kao dio ciljane aktivnosti Društva prijatelja cvijeća i zelenila Zagreb, u tijeku njegove jubilarne pedesete obljetnice.

Putopis napisao: Zvonimir Kaić

Bilješka o autoru: ZVONIMIR KAIĆ, specijalist pedodoncije i socijalne stomatologije, sada umirovljen. Rođen 1942.  Diplomirao na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1965.), Doktorirao (1983.). Radio na Stomatološkom fakultetu i u Klinici za stomatologiju KBC-a Zagreb. Bio predstojnik Zavoda za dentalnu antropologiju (1978.–2003.) i pročelnik Kliničkog zavoda za opću stomatologiju Klinike za stomatologiju (1978.–2007.). Područje znanstvenog interesa: dentalna antropologija, orofacijalna genetika, povijest zdravstvene kulture. Bio je voditelj više znanstvenih projekata i mentor diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. Publicirao je 151 znanstveni i stručni rad. HLZ Začasni član (2006.), HKDM povelja, 2013. Redoviti član AMZH od 1994. godine