Branko Šubašić, preminuo je 24.11.2014. godine. Rođen je u Vukovoj Gorici 2.11.1931., radni vijek proveo je većinom u Jugoturbini, ostao je privržen svome rodnom selu i bio aktivan u lovačkom društvu.

  * * *  

Pokojni Branko je zapisao svoje sjećanje na djetinjstvo u Vukovoj Gorici, (1934. - 1947.):

Moje najranije sjećanje odnosi se na tužan događaj 1934.g. Sjećam se kolijevke u kojoj je ležalo dijete od 9 mjeseci, začepljenog nosića i s jakim kašljem. Sjećam se maloga sprovoda, kako me je ujak Mate nosio prema groblju, uplakane mame i maloga lijesa u kojem je pokopana moja sestra.

Do 1940. godine nas osmero djece živjeli smo zajedno sa stricem u staroj hiži. Uvijek sam se imao s kime igrati. Najviše smo se družili bratić Nikola, sestrična Katica i ja. Godine 1938. krenuo sam u školu, a tada su počele i druge dječačke obveze, kako je to bio običaj. U društvu susjeda Vilka vodio sam ovce na pašu, a ponekad se i izgubio u visokoj stelji. Petkom sam sa tatom vozio kože telića i ovaca do Bendekovića, koji ih je zajedno sa tatom vozio u Karlovac na sajam. Kući sam se vraćao sam po mraku, a između Bralićeve i Dokmanove kuće nije bilo ni svjetla, ni ljudi pa sam od straha i potrčao.

Bezbrižni dani djetinjstva prošli su brzo, jer je uskoro počeo 2. svjetski rat, po mnogo čemu strašan. Razne ideologije uglavnom su bile uperene protiv volje naroda, koji je sve to skupo platio mnogim izgubljenim životima. Tata je u domobrane otišao u Bosnu, koja je tada bila u sastavu NDH. Jednog zimskoga dana, sjećam se da je bio veliki snijeg, na povratku iz škole ugledao sam na cesti između Pilice i Bendekovića visokog čovjeka u uniformi, sa tamnom bradom i brkovima. Tek kada sam mu prišao bliže, prepoznao sam svoga tatu, koji je pješačio danima. Čvrsto sam ga zagrlio i krenuli smo kući. To je bilo veliko veselje, ali nije dugo trajalo jer je tata sa ostalim partizanima ubrzo otišao u Sloveniju, a mi smo ostali sami sa mamom, kao i mnoge druge porodice.

Nesretno ratno doba 1945.g. konačno je prošlo, a tada je nastala velika neimaština. Ostali smo bez svega blaga (stoke), a na selu je bilo nezamislivo opstati bez volova. Za odštetu smo dobili nekakvu kravicu koju sam pješice dovukao iz Karlovca, a koja je davala malo mlijeka, pa i nije bila od koristi. Snalazio sam se na manjim gradilištima zarađujući poneki dinar, ili režući vijke sa drvenih stupova dalekovoda, postavljenih u vrijeme Banovine, koje su počeli demontirati. 1947. otišao sam u Bosnu na gradnju pruge Šamac-Sarajevo, jer je pogodnost takvih radnih akcija bila prednost u upisima u školu. Tako sam i ja upisao industrijsku školu koju sam završio i otišao raditi u Rijeku. Tu sam i odslužio vojsku, a 1953. zaposlio se u Jugoturbini.