Kad sam bila mala Božić smo slavili skrivečki. Nisam točno znala zašto, ali mi je ta tajnovitost bila nekako dio čarolije. Igra se skrivača proširila i na orahe, lješnjake i čokoladu za kolače. Mama ih je skrivala na razna mjesta da ih spasi od sestre i mene, djece u pedesetim  godinama prošlog stoljeća. Sad znam da je to. uz  nesumnjivi znak štednje i praktičnosti da recept uspije, bila i njena igra poticanja naše snalažljivosti i maštovitosti.

Još se nešto skrivalo tih dana: mama je skrivečki šivala nove spavaćice, koje su bile božićni poklon. U njima smo okupane i mirišljive, s bezbroj vrpca u polusuhoj kosi kitile bor srebrnim kuglicama i bombonim u staniolu. Prskalice su bile zvijezde, koje su vodile do štalice, tamo daleko u nekoj pustinji. Tiha noć. I najbolja večera na svijetu..

I danas je Božić skriven u eventu koji se zove advent. A traje barem dva tjedna dulje od adventa. Nad ulicama vise blještavi lusteri, debla obavijena žaruljama, spomenici arhitekture mijenjaju boje kao semafori. Sakrio se zapušteni i prljavi glavni grad. I skliže se po skrivenom najljepšem parku jer je to baš kul. Svi nešto kupuju, jedu i piju u vrevi i buci. Božićni vašar, na koji smo tako ponosni. Troši se više nego što se ima jer je to postalo božićno.

Ne želim da itko ikad više slavi Božić skrivečki, niti bilo koji drugi blagdan  na svijetu. Ali htjela bih da se svi osvijestimo što ti blagdani zaista znače, da nam njihovo značenje uđe u  srce i dušu i obogate nas. Želim i okićene borove i vesele kućice s igračkama, slikovnicama, toplim rukavicama i finim kolačima. Božićne pjesme i kolende. Svjetlo i veselje. Ako još itko zna što je to slavlje po mjeri čovjeka.

Želim da u 2020. kročimo iskreno i hrabro, vođeni ljubavlju, prijateljstvom i dobrotom.

Stretan vam Božić i Nova godina!

22.12.2019.       Jadranka Göttlicher