Ovako je davno pisao A.G. Matoš:

„Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanjskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljudse danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti 'osiguran' pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjovjekovni vitez ili germanski avanturist. Mene još ni jedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste egzistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato, jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Što će nam Nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Što će nam inteligencija bez slobode? Što će nam znanje bez snage za upotrebu? Šta će nam zemlja bez racionalnog rada? Šta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, eneregičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. – Jest nagodba nije sreća, kao ni birokratski sistem, ali zar sami Hrvati ne stvoriše i zar još ne podržavaju jedno i drugo. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, 'barbarskih' Bugara ne bi imali ni čestitog povrća. Jest, kao u Relkovićevo vrijeme je naš svijet lijen, bez samopouzdanja i ponosa, radin i poduzetan samo pod moraš, pa je zbog te nečuvene oblomovštine naša plodna zemlja i naš lijepi, daroviti, blagoslovljeni narod u banovini bez onih razvijenih stališa, koji danas svuda vlastitom inicijativom, self-helpom i samopouzdanjem stvaraju građanstvo i slobodne profesije. Čime, molim vas lijepo, priječi Nagodba našem Šokcu bolje obrađivanje zemlje i urednost porodičnog života? Tko smeta našoj omladini da mjesto u pisare i pandure ide u elektrotehničare, trgovce i ekonome? Koja Nagodba tjera naše neznalice i glupane da se posvećuju prosvjeti i knjizi? Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas" (str. 175.-177.).

Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.)

(06.05.2018.) pripremio Nikola Jakšić