Prenosimo dio razgovora s dr. Dragom Štambukom koji je objavljen u Večernjem listu, a u kojem iznosi vrlo zanimljivu tezu o ozaljskom idiomu:

Objavljena vam je i zbirka “Kad su miši balali molfrinu”. Čakavac ste i pišete i na čakavskom. Stvarate li i na kajkavskom?

Jezik hrvatski velika je moja tema i opsesija. Gotovo cijeli život razmišljam o tome kako je i kojim putem trebao rasti i razvijati se hrvatski jezik; ćutim rane i tektonske poremećaje među njegovim trima dionicama: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Geografija i dijakronija hrvatskoga jezika opisuju i našu političku sudbinu, tim više što je politika diktirala izbore i smjerove – više prema južnoslavenskom zajedništvu nego prema nutarnjoj hrvatskoj integraciji i ucjelovljenju. Da smo prihvatili hrvatsku koiné, ili ča-kaj-što mješavinu ozaljskoga književnoga kruga Zrinskih i Frankopana – jezik Jurja Križanića – možda bi i hrvatska politička sudbina izbjegla balkanske Scile i Haribde. No kada su naše velmože dekapitirani u Bečkom Novom Mjestu, puk i jezik prepušteni su sebi i utjecajnim susjednim polit-jezikoslovcima Kopitaru i Karadžiću te bečkoj imperijalnoj balkanskoj politici što većeg teritorijalnog jezičnog preuzeća. Gaj i hrvatski vukovci preradikalno su isključili dvije hrvatske esencijalne jezične dionice, čakavsku i kajkavsku, što je dovelo i do Krležina kasnijeg vehementnog protesta, no prekasno i uzalud. Cijeli život dokazujem trojstvenu narav hrvatskoga jezika i promičem njegovu, jedino logičnu, zlatnu formulu ča-kaj-što, koja pokriva sa zakašnjenjem hrvatske istinske interese. Danas nam se boriti i protiv globalizacijskih nametnuća stranih jezika koji korumpiraju hrvatski trojstveni jezik. No utješno je, zahvaljujući dijelom i mojoj ča-kaj-što smotri Croatia rediviva u rodnim Selcima na otoku Braču, da sve više dolazi do uskrsavanja zabačenih dionica u djelima suvremenih književnika. Blistava leksička pričuva hrvatskih jezičnih stilizacija otvara se poput cvjetova svima koji bez opterećenja i predrasuda pišu svoje hrvatske rečenice, a u mom slučaju i kajkavska dionica, iako u manjoj mjeri. Usuđujem se i smijem reći da s jezikom hrvatskim nije sve gotovo i da ča-kaj-što zlatna formula hrvatskoga jezika upire u njegovu, kako uviđam i vjerujem, primjereniju jezičnu budućnost i brojne njene izazove.

Više pročitajte: https://www.vecernji.hr/kultura/temeljni-je-nacionalni-interes-priblizavati-mladima-zlatnu-formulu-ca-kaj-sto-naseg-jezika-1236795

Gornji tekst poslao je prijatelj Stjepko Karmelić koji uvijek pronalazi zanimljive i poučne teme. 

Razmišljanja i tvrdnje uglednog hrvatskog pjesnika i diplomate dr. Drage Štambuka možda možemo malo ojačati našim/ozaljskim idiomom. Prilišće i Vukova Gorica bile su "utvrde" čakavštine, u davnom riječniku (Finka-Budak) grafički je to prikazano... Upravo spomenutom ča-kaj-što mješavinom ozaljskoga književnoga kruga Zrinskih i Frankopana pisan je Naselbeni list ili Priliška povelja 1544. godine.

U želji da se bar nešto zabilježi i sačuva od  zaborava nastala je "Priča o mostu" -http://www.prilisce.hr/zanimljivo/prica-o-mostu.html, divan o mostu, onakov kako se nigda divanilo u našem selu...ko prem, taj divan bolje čuvadu tretji i četrti potomki Priliščanov koji sve vrime od kad su prošli nisu dohajali doma, a njihovi nuki i praunuki su ništo od tega zapamtili...

(05.05.2018) N. Volović