HRVATSKA STRAŽA - nauka i književnost - 1907. god.

To je ona golema pogibao, što nam prijeti. Inteligencija je velikim dijelom zaražena protuvjerskim naprednjaštvom, a priprosti narod nam svakim danom više zavađa crveni zmaj socijalizam.

Ali još je vrijeme, da se možemo spasiti. Prvo dakle jest, da dobro poznamo neprijatelja i njegovu taktiku, a drugo, da se složno i odlučno borimo proti njemu. Gledajmo dakle prije svega:

ŠTO JE I KAKO SE JE RAZVILA SOCIJALNA DEMOKRACIJA?

Tečajem 19. vijeka je industrija doživjela silan preokret, jer je na mjesto ručnog posla stupio parostroj. Kako je ogromna razlika između proizvodnje rukom i proizvodnje parostrojem, to će nam jasno biti, uzmemo li na um, da može npr. jedan radnik na stroju za predivo 163 puta više prediva proizvesti nego li jedna ručna prelja pa uz to je roba i mnogo ljepša. Iz te primjene porodile su se prije svega tri zamašne posljedice: Rad ljudskih ruku izgubio je vrlo mnogo od svoje prijašnje vrijednosti; Industrija je sve više postala privilegij kapitalista, jer  s parostrojem ne može konkurirati obrtnik bez stroja a za parostroj hoće se novaca, kapitala; Tko ima kapitala, može tjerati industriju, iako nije izučio nijednog obrta, jer za novce će dobiti i mašina i radnih sila, dok izučenom obrtniku bez kapitala sva vještina slabo koristi.

Tim se je bio preokrenuo sav temelj industrijalne proizvodnje. No pored svega toga mogao bi razvoj gospodarstvenog života udariti drugim pravcem, nego što jest, da nije istodobno sa parostrojem djelovala jedna silna ideja, koja si je tečajem prošlog st. osvojila svijet: ideja liberalizma.

Liberalizam nije samo na polju gospodarstenog, nego i vjerskog i političkog života regbi promjenio lice zemlje, te socijalnoj demokraciji prokrčio put.

Buduć da vladaju u hrvatskoj književnosti gledom na liberalizam još nešto pobrkani pojmovi, treba ovdje istaknuti, da je riječ liberalizam mnogo starija od one stranke, koja se je poslije okrstila liberalnom strankom. Liberalizam i liberalni, to su izvorno bili nazivi, kojima se je označila zdrava i blagotvorna sloboda  u opreci prema tiranstvu i svakom neopravdanom ograničenju slobode bilo na kojem polju. U tom smislu se i danas još ne rijetko upotrebljavaju ove riječi npr. kada govorimo o liberalnim reformama ruskog državnog sustava itd., misleći na spasonosnu slobodu, koja treba sa strane države dopustiti na političkom, gospodarstvenom pa osobito i vjerskom polju.

Ali to nije danas više glavno značenje riječi liberalizam i liberalan, nego se pri tome sada obično misli na onu mnogobrojnu stranku, koja si je usvojila te milozvučne nazive, na onu stranku, koja se sad više sad manje radikalno i dosljedno bori proti načelu autoriteta u vjeri, u politici i u gospodarstvu. S ovim liberalizmom imamo sada posla, jer on je otac socijalne demokracije.

Da su se ti zakoni  zgodnim i mudrim načinom preudesili prema novim politikama, parostroj ne bi uništio hiljade i hiljade egzistencija te sav radnički i obrtnički svijet strpao pod nemili jaram velikog kapitala. Ali nesrećom je u sredini 19. vijeka gospodarstveni liberalizam počeo razvijati svoju slavodobitnu djelatnost gotovo u svim europskim zemljama, te učinio kapital neograničenim vladarom u gospodarstvenom životu. Pod lozinkom apsolutne slobode liberalizam je oborio sve zakone, koji su dotada malene ljude štitili u konkurenciji s bogatim. Profit je sad bio jedini zakon i jedini moral, i gospodarstveno slabiji bio je na milost i nemilost izručen jačemu.

Tada su nastupili Marks i Lassalle, te radničkom svijetu navjestili novo evangjelje: Eto sve , što imaju kapitalisti, to po pravu  pripada  vama, jer vi ste to zaslužili svojim radom, a oni se tove vašim znojem. Stoga ne smijete mirovati, dok ne bude sve vaše, nijedan kapitalist više ne smije imati fabrike ni privatnog kapitala, nego sve pripada svima i svi moraju biti jednaki.

Te su riječi bile milozvučna glazba za proletarijat, u tren oka su Marks i Lassalle pridobili mase radničkog svijeta, socijalizam se bio porodio pa je svakim danom rastao.

Nego jedna okolnost bila je još kobnija od ove komunističke teorije Marksove. Agitatori socijalizma su naime odmah s početka zajedno s borbom proti kapitalu propovijedali i borbu proti crkvi, te svom gorljivošću širili megju radništvom protuvjerske ideje liberalizma. Ove su se taktike držali socijalistički vođe svih zemalja počevši od francuskog komunista Proudhona,  čiji je najrevniji glasnik već kroz 30 godina sadašnji ministar predsjednik Clemenceau. Radnici su vjerovali svojim novim prorocima koji su im nadasve preporučili, da se čuvaju popova. Neizbrojene socijalističke brošure i novine su danomice poplavile tvornice i radionice te poticale radnike na mržnju proti Crkvi i vjeri. K tome je još pridošlo pomanjkanje svećenika u mnogim zemljama, tako u velikim industrijalnim gradovima  duhovna pastva za radništvo nije nikako bila dovoljna. Kakovo čudo dakle, što je socijalističkim pokretačima pošlo za rukom, da velike mase proletarijata otrgnu od crkve? Sad oni spravom viču: Oteli ste nam nebo sad nam dajte raj na zemlji, i prijete, da će krvavom revolucijom utamaniti sadašnji svijet.To je logična konsekvencija iz bezvjerskih načela liberalizma.

I političke nauke liberalizma dobro su upamtili početnici novoga pokreta. Ali dok je liberalizam licemjerno narodu obećavao političku moć, u istinu je pak svu vlast izručio kapitalu, socijalizam je htio proletarijat i njegove vođe postaviti na čelo države te tako stvoriti demokraciju. Odatle i ime  socijalne demokracije.

Što smo dosada rekli, to su tri glavne ideje, što ih je je vrhovni vogja socijalne demokracije, Bebel, javno proglasio na carevinskom vijeću u Berlinu: Na gospodarstvenom polju hoćemo socijalizam, na političkom demokraciju, a na onom, što se sada zove vjersko polje, ateizam.

Prije dvadeset godina nije još nitko u Hrvatskoj mislio na socijalnu demokraciju. Ona se je rodila u Zagrebu istom na 1. svibnja 1890. Onda je mala šaćica socijalista ophodila po gradu, da slavi socijalistički blagdan, a svijet im se smijao, jer nitko nije vjerovao, da može socijalna demokracija naći tla među Hrvatima. No zadnje su nam godine donjele velika iznenađenja. Prije tri godine već je u četiri hrvatska mjesta socijalistička organizacija bila dosta jaka, da je mogla na 1. svibnja poduzeti javnu demonstraciju.

Osobito u borbi proti vjeri i crkvi smatraju ti pisci sve dopuštenim. Ne izlazi gotovo nijedan broj socijalističkih novina, gdje se ne bi iznijelo sijaset najkrupnijih neistina u pogledu vjere i svećenstva. Javno se brani načelo: Klevetati protivnika, te lažno izmisliti činjenice, kojima će mu se poštenje rušiti pred narodom, slobodno je po socijalističkom moralu.

Prema svrsi mijenjaju taktiku, veleći jedanput: Vjera je u socijalizmu privatna stvar, a drugi put opet: Socijalizam isključuje svaku vjeru u Boga (Svibanjski spis g. 1906. str. 10.), i : Bezvjerstvo pripada socijalizmu (Radnički kolendar g. 1907. str. 6.). U istom socijalističkom Radničkom kolendaru čitamo str. 5. u uvodnoj raspravi „Religija i socijalizam“ ove znamenite riječi, koje nam svima daju gradiva za razmišljanje: Pored religijoznosti, koja postoji već hiljadama godina, pokazuje se sad mnogo važnija činjenica: da te religijoznosti postepeno nestaje. Baš uporedo sa modernim radničkim pokretom razvija se bezvjerstvo kao pojava u masi.

Tko shvaća, što će to reći, tomu je jasno, da to za Hrvatsku znači najveću pogibao, koja se može pomisliti. Socijalna je demokracija najgrozniji pokret, što ga je svijet dosada vidio. Ne valja o tome pokretu suditi po mnogim pojedinim socijalistima, koji nemaju još jasnog pojma o socijalizmu, te misle, da je to u glavnome neka organizacija za korist radnika. Takovi mogu za neko vrijeme još čuvati i vjeru svoju. Ali dugo ne može to trajati. Lukava taktična lozinka: Vjera je privatna stvar; kojom se primamljuje prostota, promjenit će se s vremenom kod svakog pojedinca u onu: Socijalizam isključuje svaku vjeru u Boga; kako je to zagrebački Svibanjski spis lanjske godine otvoreno proglasio. Pobjeda socijalne demokracije značila bi pobjedu antikršćanstva u najradikalnijem obliku.

Liberalizam je doduše veći krivac od socijalizma, jer su liberalci zavoditelji, a socijalisti zavedeni. Ipak nije liberalizam u negaciji došao do takovih skrajnosti, kao socijalizam. Ali da će načela liberalizma u zadnjim konsekvencijama  voditi do tih skrajnosti, to su razboriti ljudi davno predvidjeli. Zato je među drugima Niebuhr, otac moderne historijske kritike, već prije 75 godina prorekao, da će ideja liberalizma voditi do potpunog razorenja kršćanske kulture, i do sveopće svjetske revolucije, kojom će proletarijat, lišen kršćanske vjere, u krvi mnogih milijuna utopiti modernu civilizaciju... Što danas vidimo, sve to nam kaže, da će se ovo proročanstvo u dogledno vrijeme ispuniti, pođe li svijet dalje kolotečinom u kojoj jest.

* * *

Zapisano je ovo u "Hrvatskoj straži" prije 107 godina – kako to „zvuči“ danas? 

(2014-09-07) priredio NV