... o bombardiranju Prilišća 18. svibnja 1944. godine:

            Barbara Lukešić r. Žunić:

Malo prije nego su se začuli avioni pa pucnjava i prve eksplozije, k nama se svratila, na povratku s jutarnje maše, žena kovača Rožmana iz Jakovac, čiji je sin pri nas ranije služil. Tako se i ona našla u našoj zidanici kao i moja mati, otac, sestra i ja, ali je nedostajala naša baba koja još nije stigla od maše. Zaklonili smo se sjedeći na zemljanom podu zidanice, uz kameni zid prema putu, stisli jedno pored drugog, glave pognuli i pokrili rukama, a otac nas opominjao da noge podvučemo pod sebe.

Odjednom sve se streslo uz strašan lom. Od silne prašine koja nas je počela gušiti, ništa nismo vidjeli, ali svi smo ostali živi i cijeli. Kada se sve smirilo i kada smo kroz prašinu mogli nešto vidjeti, počeli smo razabirati da smo u napola porušenoj i zarušenoj zidanici. Nismo znali što se događa vani, gorimo li ili smo zatrpani, a novi nalet aviona nas je ponovo uplašio... i tako nekoliko puta. Moguće da je oko nas palo do deset bombi? To je trajalo strašno dugo, nezamislivo grozno bilo je pod tom ruševinom punoj prašine i polomljene građe...

Nakon čitave vječnosti u koju su se pretvorila ta otprilike dva nesretna sata, prašnjavi, ali živi izvukli smo se na svjetlo dana. Sve je bilo srušeno i polomljeno, ostali su samo prizemni kameni zidovi. U štali ispod srušenih greda i dasaka, stisnulo se preživjelo blago, a drugo koje se uspjelo otkinuti s lanca, lutalo je zajedno sa svinjama po vrtu... Sjenik koji se nalazio dalje od kuće, ostao je bez krova. Od gornjeg dijela kuće, gdje smo stanovali, ostao je samo zabatni zid i na njemu neoštećena slika Svetog Trojstva. Uz taj zid, u podrumu, smo mi zaklonjeni čučali i molili između brojnih eksplozija!

Od svega što smo imali u kući, gotovo ništa više nije bilo za uporabu. Eksplozija je raznijela i krevete i ormare, i šporet i posuđe... jednu šalicu smo pronašli u dragi preko puta... U svojoj nesreći jedva smo vidjeli da je i mnogim susjedima jednako i da nekoliko kuća gori, a ljudi uzaludno pokušavaju nešto spasiti...

Bili smo zabrinuti za babu koja se nije vratila od maše, ali uskoro pojavila se i ona na stazi koja kroz vrt vodi od Lovreći k nam. Kako je bila već stara i slabo vidila, jadna se popikavala na svuda okolo razbacane komade krovova i građe. Ispričala je da je poslije maše otišla usput do rođakinje Bare Erdeljac čija malena drvena kuća u Vidonići nije bila pogođena, ali je okolo sve stradalo.

Bez šporeta i kreveta i skoro bez ikakva jela, stigla nas je i noć koju su sestra i baba provele u susjedstvu pri Bazoči, a ja s roditeljima pored srušene štale, više na otvorenom nego zaklonjenom, slušajući kako konji kad bi se pomakli, kopitima mrve komade crijepa kojih je bilo svuda samo ne na krovu...

Drugi dan zarana, sa kolima i stokom uputili smo se u Novigrad k očevom bratiću Josipu Žuniću, tamošnjem župniku kod kojeg smo neko vrijeme, s kravama, ostale baba i ja.

Kako je prethodne godine umrla očeva teta Ana Erdeljac zvana "Kovačica" (jer joj je pokojni muž bio kovač), a nije više imala nikoga, ostavila je nama kuću u Srednjem Prilišću 9, ali u nju se nismo mogli useliti jer se tu nalazio partizanski štab. Građom koja je bila nabavljena za gradnju nadstrešnice ("lope"), pokrili smo oštećeni sjenik, a sve do kasne jeseni i do prvog snijega, proboravili smo u podrumskom dijelu oštećene kuće susjeda Ivana Haramića-Sorta čija je obitelj bila  protjerana jer je sin Josip izbjegao odlazak u partizane.

Spavali smo kojekako, uglavnom na podu i na otvorenom, ali nisu to bile sve nevolje u tom mrskom ratu, a bogme i još dugo po ratu.

Odmah nakon bombardiranja, zbog u srdžbi i muki izrečene ljutnje, mater su nam partizani uhapsili i zatvorili u Marindolu u školi, odakle smo ju s mukom i pomoći rođaka nekako oslobodili.

Sreću je imao i stric Ivan koji je bio trgovac u Bjelovaru, kojemu je suđenje završilo samo s dvije godine uvjetnog zatvora, ali moj otac je prošao puno gore. Zbog pokušaja zaštite susjeda koji nije uspio u nakani emigriranja, osuđen je 1948. godine na šest mjeseci prisilnog rada kojeg je odrađivao u Ozaljskoj vapnari, odakle je ponekad nedjeljom smio doći doma. Prije večeri smo ga vraćali natrag, vozeći ga kolima i konjima preko Netretića, Stativa, Grduna ...

Slijedeće godine kada je javno suđen zbog iskazanog nezadovoljstva pri glasačkoj kutiji, bila sam u sudnici Okružnog istražnog suda u Karlovcu i kada sam ga pozdravila vrlo suzdržanim pokretom ruke, stražar me oštro opomenuo i zamalo izbacio. Međutim daleko gora je bila očeva presuda: tri godine u Staroj Gradiški, od čega je dvije i pol godine odslužio.

Tako visoka kazna bila je sitnica prema kazni od dvanaest godina koju je tamo već izdržavao njegov nedužni brat Leonard, svećenik koji je starogradiški zatvor napustio tek nakon osam godina.

Što se je moglo tih tužnih i teških godina učiniti za zatočenike? Zbog neimaštine i daleka puta, u rijetke posjete u Staru Gradišku obično sam s materom išla ja, jer je sestra imala malu djecu. Za strogo nadzirane posjete mati bi posjetila oca, a ja strica, predale im nešto skromne hrane koja je mogla par dana postajati, kruha i suhog domaćeg kolača... pa bolan povratak doma moleći i nadajući se da će ipak obojica izići iz nepravednog utamničenja.

            Anka Šebalj r. Gojtan:

Dok smo gledali kako 12 avijoni leti otprilike nad Kupom, nismo ni slutili da budu zaokružili i da ćedu nas bombardirat. Čim je počelo pucat, našli smo se brzo u zidanici pod hižom – mama i nas petero dice, od dvi do jedanaest let. Nismo znali točno kaj se vani događa i kud su padale bombe od koji se sve treslo. Čulo se kako cigal, komadi drva i glaž leti na sve strane. Mislili smo da je hiža pogođena i da će se srušit na nas pa smo u strahu utekli med praščake i štalu, ali tu je bilo još gore. Po krovi su tukli avijonski rafali, a kmalu je počela gorit štala. Probižali smo u "Sortovu" zidanicu kadi su se i oni sklonili. Mama, makar je bila visoko u drugom stanju, vrnila se nazad u goruću štalu, odvezala vole i telicu i tako ji spasila da ne izgore skupa sa štalom i lopom.

Najstariji brat Miko kojem je bilo samo trinaest let, nije bil s nami. Nije se vrnil iz Gojtanov kadi je bil na paši. Bojali smo se za njega, a nismo mogli van jer se svako malo pucalo i svud okolo gorilo.

Po prestanku pucnjave kad smo izašli van, mogli smo samo gledat kako štala i lopa nestaju u ognju, a pred hižom pri putu leži ubita naša krava, ali najgore, nigdi ni brata ni druge krave...

Kako su se krave, kad su počele padat bombe, razbižale i krenile doma, na sreću, druga krava koju smo nedugo kupili od "Jankaševi" utekla je u svoje nekadašnje dvorišće. Tako su tamo zadržali i brata sve dok zlo nije prestalo. Da nije tako ispalo, moglo se desit najgore jer svud, po dvorišću, po putu, po vrtu, svud su se žutili veliki avijonski fiški (mitraljeske čahure)...

Popodne došli su nam u pomoć bratići iz Žunić, a došal je doma i tata koji je tada bil u Adlešići sa partizani. Zakopali smo kravu i raskrčili dvorišće da smo mogli u hižu koja srećom nije jače stradala. Manji broj avijona je opet preletil, ali ovaj put nisu pucali.

Strah od novega napada zavladal je med ljudi. Drugi dan su mnogi pobrali najnužnije i sa koli i sa blagom napustili selo. Uglavnom su se uputili u Novigrad, Kučevice... "Sortovi" su prošli u Bursiće, "Hajdenići" u Novigrad, a mi smo ostali doma. Na sreću dan je prošal mirno, bez avijona. Pojavil se i manji broj partizanov koji su pomogli u rasčišćavanju.

Susedi "Sortovi su za bombardiranja, kada smo se sklonili k njim, još bili doma. Kasnije im je oduzeto blago i prasci jer se sin Jože, koji je ranije bil u domobrani, sakrival da ne projde u partizane. Zato su oni protirani iz Prilišća i boravili su pri Jeli Matan na Jelsi. 

(2014-05-29) Josip Volović