Iako ne živim u Prilišću, doista sam se šokirala vidjevši da je posječen i posljednji bor na groblju. Netko može pomisliti da me se ti borovi ne tiču, ali vjerojatno nisam jedina koja ih je, uz kapelicu Svetoga Leonarda (Sv. Linarta), smatrala simbolom i zaštitnim znakom priliškoga groblja i cijeloga krajolika.

Ne želim nikoga optuživati, ali bit ću slobodna napisati svoje mišljenje jer je to problem vezan i na moju struku.

Prirodno je i ljudski da svi ne razmišljamo na isti način. Želim samo ukazati na neke vrijednosti koje treba njegovati i čuvati te podsjetiti da ne treba uvijek cijeniti samo rad ljudskih ruku, već i djela koja je godinama tiho i neprimjetno stvarala priroda.

Prečesto se zaboravlja kako ne moraju biti samo zgrade i spomenici nešto što se cijeni kao simbol prostora i vremena. I biljke, a osobito drveće mogu biti živi spomenici koji rastu, mijenjaju se, a poput ljudi prolaze razne nedaće i stasaju u prekrasne divove vrijedne divljenja i poštivanja.

Na žalost, ne znam kada su ti borovi posađeni, ali obzirom na promjer debla koja su imali, smatram da su bili poprilično stari. Uz prekrasne stare kamene nadgrobne spomenike izvrsno su se uklapali u prirodni okoliš groblja, čineći postupni prijelaz od ljudskom rukom isklesanih spomenika prema obližnjoj šumi.

Rasli su oko groblja i s vremenom su svojim tamnozelenim iglicama stvorili prekrasne, nepravilne, iznimno zanimljive oblike koji su djelovali poput divovskih skulptura... Osobito ona tri bora na kraju groblja koja su, iz meni također jednako neshvatljivih razloga posječeni...

I ovaj posljednji bor, na samome početku groblja iako druge vrste i drugačijega oblika s vremenom je razvio impresivnu krošnju. Ostao je jedini nijemi svjedok nekog davnog vremena dok se još nitko od nas nije niti rodio... Rastao je godinama i onda mu je u nekoliko trenutaka oduzet život...

Ne znam tko je donosio odluke da se uklone, niti mi je to važno. Osobno smatram da spomenuti bor, kao niti ostali, već prije uništeni borovi nisu nikome smetali niti su predstavljali opasnost jer su bili zdravi i vitalni. Nisu stvarali „nered" više nego što ga stvara ostalo listopadno bilje koje raste uz groblje.

Od kad znam za sebe dolazim u Prilišće jer mi je majka rođena Priliščanka. Moji su roditelji voljeli i poštivali Prilišće i njegove stanovnike i mnogo su vremena provodili ondje pomažući baki i djedu. Tu su ljubav prenijeli i na mene.

Prvi sam puta došla u Prilišće kada sam bila stara tek 1,5 mjesec. I otada se uvijek vraćam... Kao dijete bila sam tamo svakoga vikenda i provodila školske praznike. Za Prilišće - selo, ljude, Kupu i cijeli kraj vežu me samo najljepše uspomene. Svaki mi je dio sela drag i volim ga posjećivati. A tako i groblje na kojemu u miru počivaju moji baka, djed, bratić, teta, tetak, ujak...

Prošloga je ljeta jedna naša gošća iz Kanade prvi puta bila u Prilišću i oduševila se selom i grobljem te prekrasnom prirodom i pogledom koji se pruža s groblja... Za sve pokojne na groblju rekla je: „Oni su ovdje doista u raju!".

Jako mi je žao da je posječen i ovaj posljednji bor. Ostala je samo otužna živica koja se izgledom uopće ne uklapa na to groblje i prirodno okruženje...

Činjenica je da kada bismo sada posadili mlade borove, nitko od nas niti naše djece neće doživjeti da narastu do veličine koju su imali oni posječeni...

Želja mi je da se više pažnje posveti nekim povijesnim vrijednostima, bilo da su djelo prirode ili ljudskih ruku. I da se više ne rade slične pogreške.

Irena Biličić (iz obitelji Gojtan)

123
4

(2013-01-09, 09:10)