Bit darivanja, dragi moji čitatelji, leži u radosti darivanja i Ljubavi

Advent je u tijeku, a Božić sve bliže. Ove sam godine čvrsto odlučila da ni na koji način neću podleći potrošačkoj histeriji koja već uvelike vlada šoping centrima. Police su nakrcane u toj mjeri da pomislim da na njih , kao ni na one prigodne punktove u sredini ni igla više ne bi stala. Božićni kič mami nas da baš njime ukrasimo svoje jelke i domove, jer u protivnom, pogađate, Božić neće biti dostojno proslavljen.

Moja priča o došašću, Božiću i darivanju najmilijih ponešto je intimnija. U ovom blog postu pokušati ću vam dočarati što za moju obitelj predstavlja ovo posebno vrijeme. Biti će vjerskih konotacija jer mogu pisati iskreno onako kako mi to slavimo i doživljavamo, a to je nužno vezano uz proslavu rođendana Djeteta Isusa.

Priču o darivanju vratit ću na sam početak...na Svetog Nikolu. U našoj kući vlada pravilo da taj dragi svetac djecu daruje isključivo slatkišima. Zbilja nastojimo djecu odgajati skromno i s velikim obzirom prema onima koji nemaju ništa, a takvih je nažalost u ova teška vremena puno i previše. Unatoč izostanku luksuznih poklona na taj dan, dječje uzbuđenje već je večer prije poraslo do usijanja. Nikako nisu mogli zaspati!

Već oko 4 ujutro čula sam šuškanje i šaputanje u dječjoj sobi. Mare je blaženo hrkala nesvjesna cijele gungule i šušura, kao i činjenice da je i njena čizmica napunjena, ali Josip i Roko su već bili u punom oduševljenju. Ušla sam u njihovu sobu i ugledala osmijehe od uha do uha, znate one čokoladne osmijehe a la Charles Dickens kada čokolada prekrije zub pa izgleda kao da se tamo nalazi rupa. Široko su mi se tako čokoladno osmjehivali, čokoladni su bili na moju žalost i jastuci, i prsti, i piđamice, no bilo kakvoj ljutnji nije tu bilo mjesta. Ta to je njihov dan! Iako, i mami je bio imendan, nek se zna.

Iskoristivši činjenicu da su mi djeca pala u šećerni šok ubundali smo se svi poput Eskima i nazočili misi zornici. Bilo je to zbilja posebno jutro. Hladno, oštro, jasno. Vladao je mrkli mrak kojeg su remetile samo jasne zvijezde na nebu, hladnoća je štipala za noseve i toplina crkve dočekala nas je poput najtoplijeg zagrljaja. Bilo je tako radosno i tako ispunjujuće! Kad je završilo, izašli smo van i promatrali kako zora rudi, svojim karakterističnim ružičastim odsjajem, spremni za novi radni dan, za novi školski dan.

Vratili smo se u kuću na topli čaj i taman se probudila Mare. Poput malog raščupanog miša izmigoljila se ispod naslaga deka i jorgana, i kad je ugledala svoju čizmicu na neuobičajenom mjestu shvatila je da se tu i za nju kuha nešto posebno. Bome! Ne počinjemo baš svaki dan čokoladom! Da parafaraziram svog milog pametnog dječaka Josipa, taj smo dan u biti počeli s Isusom, kako je zadovoljno i slatko djetinje dahnuo na povratku sa zornice.

Taj divni dan bio je, vjerujem, uvod u ovo posebno vrijeme što je pred nama. Kad sam pitala Josipa što po njegovom mišljenju znači vrijeme adventa, odgovorio mi je da je to vrijeme kad čistimo svoje srce, dušu i kuću i pripremamo ih za Božić. Nije mogao biti više u pravu! Kao što na sam Badnjak i Božić kuća miriše slatkom aromom kolača, cimeta i svih onih divnih slatkih čarolija koje se već u to vrijeme spremaju, i naše duše i srca trebale bi širiti takve mirise, spremne, očišćene i ulaštene baš poput onih dječjih čizmica na dan Svetog Nikole.

Iskreno, činimo li što po tom pitanju?

Uspijevamo li odoljeti u sve većoj mjeri rastućem komercijalizmu tog radosnog blagdana? Kao da smećemo s uma kako se Djetešce rodilo u štalici, u najvećoj poniznosti i skromnosti, a opet nam uspjelo darovati najveći dar.

Bit darivanja, dragi moji čitatelji, leži u radosti darivanja i Ljubavi. Ne trebaju skupi i luksuzni pokloni, već srce koje je sretno što daruje one koje volimo i s kojima provodimo te dane na poseban način.

Da ne poopćavam ovu priču previše, najbolje da pišem o sebi i načinu na koji suprug i ja darujemo svoja mala blaga. Nema Djeda Božićnjaka niti Djeda Mraza, za nas su oni likovi s reklama i crtića. Postoji samo mali Isus koji tiho u božićnoj noći daruje svoje male. Naša djeca, čim otvore oči trče pod bor vidjeti da li se čarolija Djeteta i ove godine ispunila, i kad pronađu darak, srca su puna i ushićena.

Opet, ni tu ne pretjerujemo. Par dana prije naša djeca pišu pismo malom Isusu u kojem stoji što bi željeli dobiti. Često mi zastane knedla u grlu i potekne suza kad vidim koliko im malo treba. Iskreno, poklonila bih i više, ali iznad svega cijenim njihovu skromnost i to poštujem. Primjerice, moj je Josip ove godine zaželio tenisice. Da se razumijemo, nisu željni ničega, ali pored svih blještećih igračaka i čuda što vabe djecu s reklama i izloga, oni odaberu nešto skromno i ispune roditeljska srca ponosom.

U obiteljsku tradiciju već polako ulazi i običaj da im pored dara ostavimo i pismo, kratko pisamce u kojemu im kažemo koliko ih volimo, koliko smo na njih ponosni, koliko su nam uljepšali i ovu godinu, i zahvalimo ih iz dubine naših roditeljskih srca što postoje. To vam je, čitatelji moji, bit Božića. Okrenite se svojima najdražima, recite ih da ih volite i pokažite im i svojim djelima koliko vam znače. I ako mislite da oni to znaju, ne oklijevajte to učiniti-svatko to voli čuti.

Moja posebna djevojčica ne zna što je Božić. Ne razumije simboliku tog dana, ne razumije u ime koga dobiva dar. A dobiti će ga, zajedno sa pismom koje ćemo poljubiti i spremiti u jednu škrinjicu, u nadi da će jednog dana uzeti taj komad papira i vratiti se u mislima u ljeto Gospodnje 2012, te pročitati riječi ljubavi koje su joj tada napisali mama i tata.

U mom pismu stajati će još jedan mali posebni redak. Što će u njemu pisati, neka zasad ostane tajna. Kada ga moja blagoslovljena ljepotuška jednog dana bude razumjela, shvatiti će, sigurna sam, dubinu majčine ljubavi i žrtve za nju i svu njenu braću. Da za njih živim, da za njih izgaram, da sam za svakog od niih spremna dati svoj život, i da ih puno puno volim. Najviše.

Učinite i vi to svojim dragima - i vratiti će vam se stostruko.

12. prosinca 2012. godine

Ovu poučnu blagdansku priču posjetiteljima ovih stranica i njihovim obiteljima, poklanja Nikolina Nakić

(http://blog.vecernji.hr/nikolina-nakic/2012/12/12/darivanje-nasuprot-konzumerizmu/)